Porezna reforma koja nam predstoji mora i treba dobiti podršku javnosti. Fokusiranja na pitanje PDV-a i njegovo snižavanje ili ne za jedan postotni bod bio bi totalni promašaj jer već sada i u naslovima onih nesklonih reformama ministra Zdravka Marića stoje navodi "…iznevjerili predizborno obećanje". Tome je tako i da ostanak PDV-a na stopi na kojoj je trenutno svakako znači odustajanje od predizbornog obećanja, ali moramo biti iskreni pa reći da to i je bilo samo predizborno, marketinško ili kako ga kod želimo nazvati obećanje.

Vrlo vjerojatno zato što je ljudima lakše objasniti sniženje ili povećanje PDV-a nego daleko složeniju računicu troška rada koja se odnosi na pojmove poput bruto i neto ili davanja za zdravstvo itd. Jednostavno je lakše nekome reći da porez na neki proizvod ili uslugu više neće biti 24 posto neko tko zna možda 23 a možda 15, onda on uzme kalkulator i kaže u od sutra je moj omiljeni proizvod jeftiniji kunu ili dvije – iako čak ni to nije točno. Objasniti nekome da je ono što se zove bruto cijena koju poslodavac plaća za njegov rad malo je teže. 

Odlazak iz zemlje
Svatko vidi ono što sjeda na račun, rijetki razmišljaju o davanjima koje njihov poslodavac ima kako bi njim sjelo na račun to što sjeda. A to pitanje je daleko važnije od PDV-a i danas možda krucijalno za daljnji razvoj Hrvatske s obzirom na to da kako se barem čuje sa svih strana radnika nema niza lijek. Čudna su tako nekako preko noći stigla vremena.

Čini se kako smo još do prekjučer pisali i pričali o otkazima, slabo plaćenim radnicima u nekim slučajevima radnicima koji rade bez plaće, a već danas pišemo i pričamo o nedostatku običnih niskokvalificiranih radnika u građevini, turizmu i sl.  O visokokvalificiranim sve manje pišemo i pričamo jer njih smo ispratili proteklih godina u napisima o svim onim autobusima punim naših ljudi koji odlaze za Njemačku, Švedsku i ostale razvijene europske zemlje. Međutim, ne smijemo si dozvoliti da danas ponovo skretanjem fokusa na jeftine propagande napise o PDV-u ako velikom izbornom obećanju i slično skrenemo fokus bitnih i daleko važnijih stvari.

Pitanje koliko vrijedi rad u Hrvatskoj prevažno je i preznačajno da bi se vuklo po prašini skupljanja klikova na internetu. Jer cijena rada je visoka bez obzira na struku, visoka je za poslodavce, ali i za radnike koji većinu zarađenog poklanjaju državi bez da jasno vide kuda ta davanja odlaze. Kvaliteta usluga koju bi nam trebala donijeti da davanja jednostavno ne opravdava njihovu cijenu. 

Magični štapić
Moramo krenuti u ozbiljne rasprave ne o poreznoj reformi jer ona nije magični štapić – ona će možda pružiti podlogu za početak ali bez reformiranja drugih područja poput jave uprave ili zdravstvo nastojanja Zdravka Marića potonut će u nekom predizbornom triku, a onda bi se mogli naći u većim problemima od ovih današnjih.  Malo su naivna nadanja i pozivi nekih ministara da poslodavci podignu plaće jer i ovako imaju dovoljno.

Da su postulati poslovanja takvi onda se ne bi proizvodilo u Kini već kod kuće.  Ono što političari moraju napraviti je ostaviti se predizbornih navlakuša i ozbiljno prionuti na posao. Ostaviti poslodavce da rade pošteno svoj posao, a nitko neće davati male plaće ako ne mora jer ne daju niti sada samo što onaj bruto ne ide na račun radnika on ide na račun države.