Kriza eura dosad je prošla kroz šest faza. Vrijedi ih se prisjetiti jer pokazuju koliko su politički vođe posrtali pokušavajući ugasiti požare bez da su pazili kamo ih vodi put kojim su krenuli. Trenutno su tržišta mirna, ali ovo je tek početak sedme faze krize tijekom koje će Europu preplaviti dugovanja. Slijed je zasad išao ovako: 

• Kolaps inflacijskog kreditnog balona 2007. uzrokovanog uvođenjem eura.
• Ovisnost južnih država eurozone o tiskanju novca kako bi se nadomjestila privatna međunarodna ulaganja, što je onemogućilo dramatično sniženje standarda financijskog jamstva za refinanciranje zajmova koje su bankama izdale državne središnje banke u eurozoni. 
• Otkup javnog duga Europske središnje banke putem programa trgovanja vrjednosnicama s ciljem održavanja vrijednosti gore spomenutog jamstva. 
• Fiskalni mehanizmi spasa za pogođene zemlje i Europsku središnju banku.
• Obećanje Europske središnje banke o otkupu neograničene količine javnog duga u okviru programa izravnih monetarnih transakcija, osmišljenog s namjerom poticaja daljnjeg privatnog pritoka kapitala u južnu Europu, s obzirom da su fiskalne mjere spasa procijenjene nedostatnima i prekomjerno ograničavajućima u političkom smislu.
• Ograničavanje obveza vjerovnika i ulagača na samo 8 posto ukupne aktive bilance banaka u kontekstu nove europske bankarske unije, što je potez usmjeren na osiguranje veće količine privatnih međunarodnih zajmova najteže pogođenim bankama. 

Iznimke protiv ograničenja
Sedma faza krize bit će obilježena većim moralnim prijetnjama koje proizlaze iz povećanja dugovanja. Investicijski rizici i dalje su uglavnom kolektivizirani mjerama spasa koje su uvele Europska središnja banka i zemlje članice eurozone, investitori ponovno prihvaćaju niski povrat, a zajmoprimci pokušavaju iskoristiti nove prilike. Treba spomenuti takozvani fiskalni sporazum iz 2011. koji je osmišljen radi izbjegavanja upravo ovakvih posljedica. Sporazum su potpisale sve države članice EU osim Velike Britanije i Češke, a premda njemu su vlade, između ostaloga, obvezne spustiti godišnji omjer duga prema BDP-u za jednu dvadesetinu razlike između stvarnog omjera duga prema BDP-u i granice uspostavljene Ugovorom u Maastrichtu od 60 posto.

Međutim, iznimke predviđene ovim ugovorom u potpunosti su poništile navedena ograničenja. Da su uvjeti ovoga sporazuma provedeni, Italija bi morala spustiti svoj omjer duga prema BDP-u sa 121 posto, koliko je iznosio 2011., na 112 posto do 2014. Umjesto toga, talijanski omjer duga uspeo se u vrtoglave visine pa će prema predviđanjima Europske komisije do kraja ove godine dosegnuti čak 134 posto. Slično tome, španjolski omjer duga trebao je pasti na 69 sa 71 posto, ali će se najvjerojatnije popeti na 99 posto. Grčki omjer dugovanja porast će sa 170 na 177 posto, portugalski sa 108 na 127, a francuski sa 86 na 96 posto. No umjesto da pokorno priznaju neuspjeh, sporne vlade odlučile su da je napad najbolja obrana te sada kategorički odbijaju mjere štednje.

Cijena bankrota
Novi talijanski premijer Matteo Renzi došao je na vlast upravo zahvaljujući takvim stavovima u kampanji. Grčki premijer Antonis Samaras pokušava na isti način izraziti protivljenje svojemu ljevičarskom suparniku Alexisu Tsiprasu. Portugalski Ustavni sud onemogućio je nastojanja te zemlje vezana uz fiskalnu konsolidaciju. I novi francuski premijer Manuel Valls protivi se štednji. Svi oni navodno žele višu stopu rasta, no nažalost, kada političari spominju rast, obično misle na to da im treba dozvola za dodatno povećanje javnog duga. Povećanje javnog duga uzrokuje kratkoročni nagli porast potražnje, što doprinosi i povećanju stupnja iskorištenja kapaciteta i sprječava rast nezaposlenosti. No nova zaduženja samo su privremeno rješenje kojim se ublažava pritisak za provedbu bolnih mjera koje bi poboljšale konkurentnost i potaknule rast kapaciteta.Obnovljeni neuspjeh u pogledu dužničke discipline odraz je socijalizacije potencijalne cijene bankrota među svim zemljama eurozone putem uspostavljanja mehanizama zajedničke odgovornosti.

U biti je riječ o mutualizaciji dugovanja koja je navela vjerovnike da se zadovolje nižim kamatnim stopama, a te snižene kamatne stope omogućile su Renziju, Samarasu, Vallsu i njima sličnima da se distanciraju od mjera štednje.Sve to nije nimalo iznenađujuće. Naime, kada neki čelnik vidi priliku da sebi u potpunosti pripiše zasluge za prednosti neke mjere i kolektivizaciju troškova, tu će mjeru pokušati provesti što prije i što brže te puno opsežnije nego što bi učinio da mora sam snositi njezine posljedice. Zapanjujuće je koliko su europski prijestupnici uspješni u skrivanju iza zastora novih društvenih prekretnica. Treba samo baciti pogled na SAD i vidjet ćemo koliko je opasan, a i neodrživ postao smjer kojim je Europa krenula. Kada neka od američkih saveznih država nagomila prevelik dug, vjerovnici postaju nemirni pa se uvode mjere štednje ne bi li se izbjegao rizik bankrota, kao što se  posljednjih nekoliko godina odvilo u slučaju Kalifornije, Illionoisa i Minnesote.

Pristup novom novcu
No sve se to događa dok je omjer duga i BDP-a i dalje minimalan te ispod 10 posto jer vjerovnici dobro znaju da im nitko neće priskočiti u spas. Američka banka saveznih rezervi, naime, neće otkupiti njihove državne obveznice, a savezna vlada neće izdati nikakva jamstva. Za razliku od toga, u Europi jednostavni pristup novom novcu prije i nakon osnivanja ECB, zajedno s novim fiskalnim mehanizmima spasa, jamstvo je da će ulagači postati nervozni tek kad je omjer dugovanja 10 do 20 puta viši od američkog. Kao posljedica toga, dug raste sve dok ne izmakne kontroli.Kritična točka nakon koje vjerovnici postaju tjeskobni u posljednje se dvije godine značajno povisila uslijed uspostave arhitekture mehanizama spasa. To će donijeti nekoliko godina zatišja dok se dug neminovno penje prema spornoj granici. Nakon toga slijedi oluja koja će poharati obične građane dok će današnji čelnici ostati na suhom zahvaljujući mirovinama državnih službenika.

© Project Syndicate, 2014.