Golemi jaz između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja svijeta i dalje je jedna od najvećih moralnih dilema Zapada. Također je i jedan od najvećih izazova za ekonomiju razvoja. Znamo li mi zapravo kako državama pomoći da prevladaju siromaštvo?

U svojoj elokventnoj i temeljito istraženoj knjizi "The Great Escape: Health, Wealth, and the Origins of Inequality", Angus Deaton sa Sveučilišta Princeton poziva na oprez. Za sve koje zanima siromaštvo u svijetu, riječ je o bez sumnje najvažnijoj knjizi o pomoći u razvoju u dugo vremena. Deaton smatra da pomoć Zapada prečesto služi da umiri krivnju donatora nego da poboljša teško stanje onih koji primaju pomoć. To je osobito slučaj kad se naivnom pomoći nastoji osnažiti disfunkcionalni status quo. Iako Deaton podržava birane inicijative, osobito one za prijenos medicinskog i tehnološkog znanja, pita se prolazi li velika većina pomoći osnovni Hipokratov postulat "ne naškodi". 

Gdje žive siromašni?

Za početak, za procjenu i provedbu politika pomoći potrebni su razvojni alati za precizno mjerenje područja u kojima je pomoć najpotrebnija. Ekonomisti su razvili neke korisne pokazatelje, no znatno su manje precizni nego što to političari i mediji smatraju. Većina se stručnjaka slaže, a Deaton potvrđuje, da najmanje milijarda ljudi na svijetu živi u očajnim okolnostima koje nalikuju onima koje su prevladavale prije nekoliko stotina godina. To što nismo uspjeli olakšati njihovu patnju za svaku je moralnu osudu. No gdje zapravo živi najviše siromašnih?

Do tih je podataka teško doći, a još ih je teže tumačiti. Pokušaji da se državni dohodak pretvori u zajednički nazivnik podosta su manjkavi. Uzmimo jedan istaknut primjer: kod usporedbe pariteta kupovne moći između BDP-a SAD-a i Kine postoji 25 posto mogućnosti pogreške. Drugim riječima, ne možemo reći da je li proizvod Kine danas jednak 55 posto američkog BDP-a ili 92 posto. Toliko o preciznim procjenama trenutka kad će Kina nadmašiti SAD i postati najveće svjetsko gospodarstvo: nećemo biti sigurni ni kad se to stvarno dogodi! Problem usporedbe Kine i SAD-a nije jedinstvena pojava – možda je čak i izraženiji kad se uspoređuju dohoci siromašnih u Mumbaiju sa siromašnima u Freetownu. Mjerenje napretka u određenoj zemlji također je velik problem. Kako možemo uspoređivati indekse troškova života u različitim razdobljima kad nova roba stalno mijenja tradicionalne modele potrošnje? Uzmite u obzir mobitele u Africi ili internet u Indiji. Deaton ogoljuje neke od najistaknutijih i najpomodnijih pristupa unapređenju pomoći, pa tako ističe da "hidraulički model" pomoći – ideja da će se povoljni rezultati pokazati sami od sebe ako samo uložimo više pomoći – zanemaruje činjenicu da su sredstva često zamjenjiva.

Čak i ako je pomoć usko usmjerena na hranu ili zdravlje, vlada može jednostavno uštedjeti na potrošnji, što bi možda ionako učinila, te sredstva prenamjeniti negdje drugdje – na primjer u vojsku. Izravna isporuka pomoći u zdravstvu jedno je od najboljih rješenja, no ipak može iscrpjeti ionako oskudne lokalne resurse – bolnice, liječnike i medicinske sestre. Priljev zapadnjačkih nevladinih organizacija često odvlači talente iz mladih tvrtki koje bi državi mogle pomagati još dugo nakon što nevladine organizacije odaberu nove prioritete i odu negdje drugdje. Štoviše, postoji zapanjujuća poveznica između problema koje uzrokuje dotok pomoći i "prokletstva prirodnih resursa", gdje priljevi u jedan gospodarski sektor, uglavom u sektor nafte ili minerala, podižu cijene u cijelom gospodarstvu (pa tako i devizni tečaj) te tako umanjuje konkurentnost drugih sektora. Usto, dobar se dio te pomoći isporučuje iz strateških razloga, čime se često podupiru neučinkovite i kleptokratske vlade. Deaton ističe da su se zemlje Zapada uglavnom razvijale bez pomoći. 

Razvoj bez pomoći

I Kina i Indija uspjele su stotine milijuna ljudi izvući iz siromaštva uz vrlo malo pomoći Zapada. Deaton tvrdi da pružatelji pomoći moraju biti iznimno oprezni da se ne upletu u političke i društvene sile koje s vremenom mogu stvoriti organsku, a time i trajniju unutarnju promjenu.  Drugi je pristup provođenje malih nasumičnih ispitivanja učinkovitosti poticaja za pohađanje škole ili kampanja imunizacije. Deaton s pravom smatra da ovaj pristup, koji se uvriježio u postupcima Svjetske banke, beskoristan za razumijevanje kako pomoći zemlji da se razvije u širem smislu. Rezultati su često specifični za okolnosti u kojima se dotična država nalazi, a nema razloga pretpostaviti da bi se iskazali u problemima upravljanja zemljama u razvoju. Činjenica da je narodima nekoliko afričkih zemalja danas gore nego 1960. godine više je vezana za despotstvo i unutarnje sukobe nego za učinkovitost programa pomoći. Ciljana pomoć Zapada i savjetovanje može pomoći, no donatori trebaju paziti da se ne stanu na put onima koji njihovu pomoć koriste. 

© Project Syndicate, 2014.