BDP Afrike trenutno raste brže nego BDP drugih kontinenata. Kad mnogi govore o pokretačima rasta, misle na robu poput nafte, zlata i kakaa ili na industrije poput bankarstva ili telekomunikacija.

Ja mislim na Joyce Sandir. Joyce je poljoprivrednica koja uzgaja banane, povrće i kukuruz na malenom zemljištu u ruralnom dijelu Tanzanije. Kad smo se 2012. godine upoznale, upravo je bila dovršila prvu žetvu kukuruza od sjemena koje je posebno prilagođeno tanzanskoj klimi. Čak je i unatoč lošoj sezoni, u kojoj se dobar dio Joyceina povrća sasušio, njezin kukuruz bogato rodio. Bez njega bi njezina obitelj vjerojatno gladovala, a kukuruz im je ovako osigurao dovoljno hrane – pa čak i dodatni prihod kojime Joyce svojoj djeci plaća školovanje. 

Nadzor najamnih radnika
Kao što Joyceina priča pokazuje, poljoprivreda je ključna za budućnost Afrike. Poljoprivrednici čine 70 posto afričke radne snage. Oni su temelj afričkog gospodarstva i ključ za pokretanje šireg rasta. Istraživanja su pokazala da je pojačanje poljoprivredne proizvodnje najučinkovitiji način za smanjenje siromaštva u subsaharskoj Africi. Štoviše, poljoprivreda je najbolja šansa da Afrika pretvori začarani krug siromaštva u krug razvoja. Upravo su zato čelnici i tvorci politike diljem kontinenta 2014. proglasili Afričkom godinom poljoprivrede i sigurnosti hrane. Joyceina priča važna je i zbog drugog razloga. Joyce je važna za budućnost Afrike ne samo zato što je poljoprivrednica već i zato što je žena.

U Zakladi Gates mnogo vremena radim na razmatranju načina na koji žene i djevojke potiču napredak: ulaganjem u prehranu svoje djece, temeljnu zdravstvenu skrb i obrazovanje – ali i poljoprivrednim radom. Ono što mi je sada jasno jest ako Afrika želi potaknuti poljoprivrednu promjenu, države će ponajprije morati ukinuti jednu od glavnih prepreka koji ograničavaju taj sektor: rašireni rodni jaz. Taj se jaz ne tiče broja poljoprivrednica; štoviše, žene čine otprilike pola poljoprivredne radne snage u Africi. Jaz je u produktivnosti: poljoprivredna imanja diljem kontinenta kojima rukovode žene proizvode manje po hektaru nego poljoprivredna gospodarstva kojima rukovode muškarci. Svijet se u taj rodni jaz uvjerio već 2011., no dokazi su tek djelomično upućivali na njegov opseg, oblik i uzroke. Kako bismo podrobnije razumjeli ovaj problem, Svjetska banka i kampanja ONE nedavno su proveli dotad neviđenu analizu izazova s kojima se suočavaju poljoprivrednice. Njihovo je izvješće već na početku istaknulo jednu ozbiljnu činjenicu: rodni je jaz stvarna pojava, a u nekim slučajevima i ekstremna.

Kad usporedimo poljoprivrednike i poljoprivrednice koji u sličnim uvjetima raspolažu imanjima slične veličine, proizvodni se jaz, kao što je slučaj u Nigeru, može popeti čak do 66 posto. Stručnjaci su ranije smatrali da ženska poljoprivredna imanja proizvode manje jer su ženama manje dostupne ulazne stavke poput gnojiva, vode, pa čak i informacija. No sada znamo da je priča znatno složenija. Novi nam podaci pokazuju da je proizvodni jaz prisutan i kada žene imaju jednak pristup ulaznim stavkama. Precizni razlozi razlikuju se od zemlje do zemlje, no mnogi korijene vuku od usađenih kulturnih stajališta koja žene sprečavaju u ispunjenju punog potencijala. Tako je, na primjer, izvješće pokazalo da žene doživljavaju prepreke u mobiliziranju radne snage koja im je potrebna da ostvare uspješno imanje. Žene obično više brinu o djeci i kućanstvu od muškaraca, zbog čega ne mogu posvetiti dovoljno vremena radu pa čak ni nadzoru najamnih radnika. Problem dodatno pogoršava činjenica što žene zapravo često raspolažu manjim sredstvima za najam radnika. 

Pomoć ženama
Novi podaci, srećom, nisu samo ocrtali složenost i dubinu problema, već upućuju na konkretne prilike za razvoj rodno osjetljivih politika koje će potaknuti ostvarenje potencijala svih afričkih poljoprivrednika. Ponegdje će se te politike odnositi na obrazovanje tehničkog osoblja da ciljano utječu na radnice i posjećuju ih u vrijeme kada su vjerojatno kod kuće. Ponegdje će se, pak, odnositi na poboljšanje pristupa žena tržištima ili uvođenje alata koji će im pomoći da od zemlje izvuku najveću korist. Možda bude potrebno uspostaviti komunalne vrtiće kako bi žene imale više vremena za poljoprivredu. U svakom slučaju, tvorci politike u Africi morat će prepoznati poljoprivrednice kao ključne gospodarske partnere. U lipnju ove godine afrički će se čelnici sastati u Malabu u Ekvatorskoj Gvineji radi razvoja plana poljoprivredne politike u sljedećih deset godina. Ako afrički poljoprivredni sektor želi ostvariti svoje obećanje – i ako se želi nastaviti afrički gospodarski rast – tvorci politike moraju uzeti u obzir potrebe poljoprivrednica kao što je Joyce. Njezina se priča o uspjehu može – i mora – ponoviti diljem kontinenta.

© Project Syndicate, 2014.