Nedavna tragikomična epizoda s problemima hrvatskih proizvođaća mandarina i naglasci s konferencije Poslovnog dnevnika "Snaga hrvatske hrane" opetovano potvrđuju da s jedne strane Hrvatska nije pripremljena za konkurentsku utakmicu s poljoprivrednim proizvođačima u Europskoj uniji, a na drugoj strani najbolji izgovor za to je odgovornost Europske unije.

Kako bi probleme spustili na realnu razinu mora se ponoviti podatak kako je izvoz hrvatskih poljoprivrednih proizvoda na tržište Rusije vrlo mali i zanemariv u odnosi na izvoz voća od 700.000 tona koji, na primjer, ostvaruje Poljska. Zanimljivo je da poljski voćari nisu previše plakali nad svojom zlom sudbinom nego su iskoristili mjere kompenzacije koje je provela Europska unija, čak i više nego je to dopušteno, pa mogu zato očekivati i sankcije. Podaci o stupnju korištenja sredstava namjenjenih za hrvatske voćare nisu dostupni, iako se sa sigurnošću može pretpostaviti da je realizacije niska. 

Otvoreno tržište Unije
Unatoč znatnim toškoćama uzrokovanim ruskim embargom na izvoz europskih poljoprivrednih proizvoda ne može se reći da je učinak ovog stanja alarmantan. Štoviše, nekim mjerama Europske unije, ali i zemalja članica, postignuti su dobri efekti na ublažavanju učinaka sankcija pa nije došlo do vidljivijih poremećaja na tržištu poljoprivrednih proizvoda u Europskoj uniji. Kada je riječ o Hrvatskoj, situacija je opet vrlo posebna. Kako su problemi proizvođača mandarina bili najviše medijski eksploatirani potrebno je ukazati na neke paradoksalne činjenice. Tržište voća u Europskoj uniji je ostalo i u takvim okolnostima otvoreno pa i za proizvode hrvatskih voćara.

Maloprodajne cijene mandarina su se posljednjih mjesec dana u većini europskih zemalja kretale u rasponu od 20 do 30 kuna po kilogramu mandarina, dok je u isto vrijeme maloprodajna cijena u Hrvatskoj bila oko pet kuna. Da to nije rijetka deformacija pokazuju mnogi primjeri poput nedavnih maloprodajnih cijena domaćeg luka ili krumpira koje su u Hrvatskoj bile nekoliko puta niže nego maloprodajne cijene istih proizvoda u većini europskih zemalja. Istodobno su slični uvozni proizvodi bili znatno skuplji. Ovako ozbiljne tržišne deformacije nisu doživjele nikakvu reakciju proizvođača, a još manje resornog ministarstva što je nezamislivo u bilo kojoj članici Europske unije.

Kreiraju li potrošači ponudu?
Teza kako je veliki uvoz jeftinih poljoprivrednih proizvoda u Hrvatsku jednostavan odgovor na interese potrošača dvojbena je kako zbog spomenutih primjera, ali i općih tržišnih pravila koja pokazuju da nisu uvijek i samo potrošači ti koji određuju cijene i oblik tržišne ponude. Upravo tržište poljoprivrednih proizvoda u Europskoj uniji koristi se kao školski primjer kako se potrošaće može educirati i uvjeriti da kupuju kvalitetno i to hranu iz lokalne proizvodnje. Zato se, na primjer, domaće šparoge u Belgiji mogu prodavati u pravilu po dvostruko većoj cijeni od onih uvezenih iz Španjolske.

Međutim, evidentno je da nadležni hrvatski vladini resori na tom području nisu učinili skoro ništa pa je zato najjednostavnije okriviti Europsku uniju. Upravo je Europska unije Hrvatskoj, još kao zemlji kandidatu, stavila na raspolaganje sredstva za upoznavanje europskog tržišta s hrvatskim proizvodima, ali ta sredstva nisu uopće korištena, a ne koriste se ni danas u dovoljnoj mjeri i na optimalan način. Samo za promociju hrvatskih vina u tri godine prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji bilo je na raspolaganju oko 4,5 milijuna eura, a iskorišten nije bio niti jedan cent.

Nemušta relativizacija
Zbog svega rečenog iz perspektive Bruxellesa zvuče uistinu groteskno kritike koje hrvatska vlada upučuju Europskoj uniji zbog "promašene gospodarske politike", te se na sve načine pokušava iskriviti svaka realna ocjena ili upozorenje upućeno iz Bruxellesa hrvatskim donositeljima političkih odluka. Vrhunac toga je nedavni nemušti pokušaj relativiziranja vrlo precizne ocjene stanja hrvatskog gospodarstva i najave loših perspektiva budućeg gospodarskog razvoja koja će dovesti do stanja u kojem će Hrvatka sljedeće godine biti definirana kao najbolesniji član Europske unije.