Kada danas želite započeti s pisanjem teksta o hrvatskoj poljoprivredi, neminovno i nesvjesno vam prvo na pamet pada pitanje "Od kuda početi?". Stoga ću se u ovom tekstu pokušati osvrnuti na nužnost  vraćanja na osnove ekonomije i redefiniranja primarne uloge poljoprivrede u društvu s prvenstvenim osvrtom na hrvatske prilike u tom sektoru.

Od početka civilizacije, pa do dana današnjeg, htjeli mi to priznati ili ne, primarni sektor (poljoprivreda, šumarstvo i rudarstvo) omogućavao je i direktno utjecao na razvoj svih drugih sektora. Nažalost u vremenu globalizacije to vrlo često zaboravljamo. Od početka industrijalizacije nesmiljeno uništavamo naša prirodna bogatstva i resurse. Nitko nas do nedavno nije mogao uvjeriti u to da su ti resursi ograničeni i da je pitanje trenutka kada će zazvoniti na uzbunu. Mnogi ekonomisti neće se složiti s ovakvom interpretacijom.  Smatralo se da će razvoj tehnologije i znanosti sam po sebi rješavati probleme koji su pred nama. Danas smo svjedoci da to baš i nije tako. Za mnoge stvari moramo tražiti drugačija rješenja koja nam trenutno nisu na vidiku.

Ključna su pitanja, koja zahtijevaju primjerene i brze odgovore na svjetskoj razini: proizvodnja hrane, održivi razvoj, te klimatske promjene koje će neizostavno utjecati na naše živote. Možete li zamisliti što će se događati ako ne uspijemo proizvesti dovoljnu količinu hrane za prehranu rastućeg svjetskog stanovništva do 2050? Ne bih želio biti suvremenik takvog scenarija.

Unatoč svim tehnološkim dostignućima, mnoge relevantne institucije i znanstvenici ne odbacuju takvu mogućnost, ukoliko drastično ne promijenimo svoj pristup i ponašanje. Sve se opet svodi na poljoprivredu i nužnost poštivanja prirodnih zakonitosti koje su neumoljive. Kada bilo gdje na svijetu prolazite ruralnim prostorom i pogledate oko sebe obiteljske kuće, gospodarske zgrade, poljoprivredne površine, nebitno pod kojom kulturom, izgled i uređenost sela, temeljem viđenog možete slobodno zaključiti je li neka zemlja razvijena ili nije.

Nijedna razvijena zemlja koja drži do svog ruralnog prostora i stanovnika koji tamo žive nema jednog pedlja neobrađenog ili zapuštenog poljoprivrednog zemljišta. Udio poljoprivrede u BDP u razvijenim zemljama je ispod 3% (u zapadno-europskim zemljama ispod 2%). U Hrvatskoj se udio kreće oko 5%, ovisno o godini, a neobrađenih i zapuštenih poljoprivrednih površina svuda oko nas. Nažalost, mi još niti dan danas neznamo kolika nam je ukupna površina obradivog poljoprivrednog zemljišta.

Vraćanje digniteta
Ali vratimo se na domaći teren. Hrvatska ako želi postati razvijena poput zapadno-europskih zemalja , što naši političari vole samo deklarativno ponavljati, mora vratiti dignitet hrvatskoj poljoprivredi i ruralnom prostoru. Zemlja koja ne upravlja svojim resursima i ne iskorištava svoje potencijale dovodi u pitanje vlastiti suverenitet i prepušta se milosti i nemilosti svjetskih moćnika i korporativnih mastodonata s vrlo malom mogućnosti da utječe na vlastitu budućnost.

Takva zemlja je osuđena na to da bude vrlo lako kontrolirana i izvrgnuta raznolikim pritiscima. Stoga nam se događa da su nam trgovine preplavljene uvoznim proizvodima (ovdje prvenstveno mislim na hranu), često upitne kvalitete, čime održavamo zaposlenost u drugim zemljama. Shodno tome, strane financijske institucije koriste naše institucionalne slabosti i nesređenost da bi nam nametale uvjete koje poduzetnike u njihovim zemljama stavljaju u daleko povoljniji položaj od hrvatske konkurencije.  Nemojmo to interpretirati kao nešto nelegitimno i neprihvatljivo.

Upravo suprotno, ono je dokaz naše nesposobnosti i nemara.  Ako se svemu tome još pridoda vlastita neorganiziranost i nedostatak strategije,  čemu su sve dosadašnje politike predano doprinosile, onda na otvorenom tržištu imamo vrlo male izglede za opstanak. Potvrda teze da ne upravljamo svojim najvrednijim resursima su podaci o poljoprivrednoj proizvodnji koji su u kontinuiranom padu. Od izvoznika hrane postali smo zemlja koja uvozi hrane u vrijednosti preko 2,5 milijardi eura godišnje, istovremeno ostvarujući vanjskotrgovinski deficit veći od milijarde eura.  Paradoksalno je da je u posljednjih petnaestak godina uloženo u poljoprivredu preko 30 milijardi kuna, a da nam je ukupna proizvodnja u padu.

Prema podacima DZS output poljoprivredne proizvodnje u tekućim cijenama je 2005. bio 18,5 mlrd kuna, a 2016. je iznosio 16,5 mlrd kuna. Najviše zabrinjava činjenica da su trendovi negativni po svim pokazateljima. Ukupna poljoprivredna proizvodnja pada, uvoz iz godine u godine nominalno raste, pokrivenost uvoza izvozom je sve manja, a produktivnost poljoprivredne proizvodnje za 2015. prema podacima Europske komisije je 66% niža od europskog prosjeka u usporedbi s 58% iz razdoblja 2010.-2012. 

Zakon o OPG-ima
Nadležno ministarstvo, umjesto da se bavi proaktivnim mjerama za oporavak poljoprivrednog sektora i izradom strateškim smjernicama razvoja, zaokupljeno je donošenjem Zakona o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koji ne postoji niti u jednoj zemlji svijeta. Zakon će dodatno administrativno opteretiti i ugroziti opstojnost hrvatskih obiteljskih gospodarstava otvarajući širom vrata građanima zemalja članica EU, Švicarske, Norveške, Islanda i Lihtenštajna da bez ikakvih uvjeta prebivališta u Hrvatskoj kupuju poljoprivredno zemljište od 2020. godine i registriraju OPG. U takvom scenariju ćemo još manje moći utjecati na vlastiti suverenitet i vođenje poljoprivredne politike. Istovremeno je u proceduri i Zakon o poljoprivrednom zemljištu.

U proteklih 26 godina ovo je 18. Zakon o poljoprivrednom zemljištu ili njegova izmjena i dopuna. Taj podatak nas navodi na zaključak da se u Hrvatskoj poljoprivreda koristi isključivo kao sredstvo zadovoljavanja određenih političkih interesa stvarajući plodno tlo za korupciju i malverzacije. Umjesto da je politika u službi poljoprivrede, kod nas se događa suprotno. Bez potpunog zaokreta i promjene shvaćanja, budućnost hrvatske poljoprivrede neće biti svijetla.