Malo koja politika sukobljava dobru politiku s dobrom ekonomijom poput subvencija na hranu i energiju.

Problem neodrživih subvencija sad je glavna preokupaciju triju najvažnijih novih svjetskih čelnika: egipatskoga predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija, indonezijskoga predsjednika Jokoa Jokowija Widodoa i indijskoga premijera Narendre Modija. Sisi se bori s nužnošću ukidanja subvencija bolje nego što se moglo očekivati. Modiju, pak, ide gore nego što se mislilo. Za upravo izabranog Jokowieja još je prerano govoriti. Sisi je u srpnju ostvario ono što je uspjelo malo kojem sjevernoafričkom ili bliskoistočnom čelniku: naglo je ukinuo dugogodišnje subvencije za gorivo i dopustio da cijene porastu od 41 do 78 posto.

Javnost je reagirala s iznenađujuće malo prosvjeda. Egipatski program, koji godišnje stoji više od pet milijardi dolara, hitno treba reformirati. Cijena kruha toliko je niska da se on često upotrebljava za ishranu životinja. Prošli su pokušaji za smanjenje takvih subvencija u sjeveroafričkim državama doveli do nemira te čak do svrgavanja vlade, no Sisijeva vlada i u tom pogledu očito ostvaruje napredak. Subvencije za kruh već su smanjene za 13 posto. Sisi gotovo nije imao izbora. 

Nejednakost ostaje 
Čak i uz smanjenje subvencija, egipatska vlada u predstojećoj financijskoj godini očekuje proračunski deficit od 10 posto BDP-a (prema trenutačnih 14 posto). No, malo je tko očekivao da će Sisi, koji je preuzeo vlast u osjetljivoj političkoj okolini, napredovati brže od Modija, kojeg je izabrala dominantna demokratska većina koja se nadala dalekosežnim gospodarskim reformama. Kad Jokowi pak u listopadu preuzme vlast u Indoneziji, naslijedit će dugogodišnje subvencije za gorivo koje godišnje iznose 21 milijardu dolara (što je do čak 20 posto državne potrošnje) i koje država više ne može financirati. Predsjednik na odlasku Susilo Bambang Yudhoyono poduzeo je prvi hrabri korak kad je prije godinu dana povećao cijene goriva. Jokowiejevi savjetnici zauzimaju se za smanjenje preostalih subvencija, a on je već jasno najavio da to planira postupno provesti u sljedeće četiri godine.

Ekonomisti vjeruju u smanjenje subvencija za robu jer se poljoprivredna i energetska tržišta nastoje približiti idealu savršena tržišnog natjecanja, s velikim brojem potrošača na strani potražnje i proizvođača na strani ponude. Kad tržišno natjecanje nije savršeno, tomu su obično razlog vlade, a ne veliki privatni monopoli. Kritičari nevidljive ruke ističu da privatna tržišta prepuštena sebi mogu doživjeti neuspjeh iz brojnih razloga. Nejednakost dohotka i vanjski uvjeti dva su najčešća opravdanja za intervenciju vlade. Ono što iznenađuje u vezi sa subvencijama za hranu i fosilna goriva jest to što se obično promiču u ime okoliša ili jednakosti, no rijetko kad postignu te ciljeve te obično dovode do suprotna učinka. Manje od 20 posto egipatskih subvencija za hranu ode u ruke siromašnih. 

Indijski veto 
Subvencije za gorivo u većini zemalja donose dobrobit srednjem sloju jer siromašni idu pješice ili javnim prijevozom. Manje od 0,1 posto ruralnih subvencija u Indiji za ukapljeni zemni plin nađe se u rukama najsiromašnijih, dok najbogatiji uživaju u 52,6 posto. Najsiromašnijih 20 posto stanovnika svijeta iskoristi znatno manje od 20 posto subvencija za fosilna goriva. Subvencije za hranu i energiju mogu također iskriviti javnu politiku, kao što se vidi u slučaju Modijeve vlade, koja želi zaštititi poljoprivredne subvencije u Indiji. Štoviše, njegov veto na sporazum WTO-a uništio je najvažniji napredak u višelateralnim trgovinskim pregovorima u proteklih deset godina. Poljoprivredne subvencije ponekad nastoje donijeti korist potrošačima na štetu proizvođača, osobito u siromašnim zemljama, a ponekad nastoje donijeti korist proizvođačima na štetu potrošača, osobito u bogatim zemljama. Indijske politike pokušavaju ostvariti i jedno i drugo.

Indija je tako uspjela ostvariti velik pothvat ograničavajući nabavu žitarica potrošačima po umjetno niskim cijenama te pritom pati od viška zaliha jer se poljoprivrednicima plaćaju visoke svote. Vlada je otkupila goleme količine riže i pšenice koje trunu, a ograničena se količina potrošačima dijeli na korumpiran način koji nije u skladu s navodnim planom pomaganja siromašnima. Vlada bi htjela zadržati svoje subvencije i zalihe, ali zna da bi to prekršilo pravila Svjetske trgovinske organizacije. Kako nije uspio ostvariti trajnu promjenu tih pravila, Modi je uložio veto na dugoočekivani Sporazum o olakšavanju trgovine. Kad se subvencije jednom uspostave, strašno ih je teško ukloniti. Kad cijene robe na globalnom tržištu rastu, kao što su često rasle u proteklih deset godina, građani koji su naviknuli da tržište određuje cijenu spremnije će prihvatiti činjenicu da ih vlast ne može zaštititi od tržišnog šoka. No, ljudi koji su naviknuli na hranu koja ima administrativno uređene cijene hrane i energenata vladu smatraju odgovornom. 

Opasnost od pobune 
To je jak razlog da se takve subvencije uopće ne uvode. To ne znači nužno da su, kad se već jednom provedu, vještome političaru najbolja opcija. Ako je alternativa povećanju cijena nestašica ili racionalna podjela robe, gnjevni bi se prosvjednici svejedno mogli pobuniti. Vođa koji odugovlači neće imati koristi od toga što će sve veći jaz uzrokovati sve veći porast maloprodajnih cijena kad dođe dan obračuna. U idealnom će se slučaju provesti druga učinkovita sredstva za potporu dohotcima najsiromašnijih u isto vrijeme kada se ukinu subvencije za hranu i energiju.

Zemlje u razvoju puno su naučile o učinkovitim mehanizmima prijenosa, od političkih inovacija, kao što su uvjetni transferi gotovine meksičkog programa Progresa-Oportunidades ili brazilska Bolsa Familia, do tehnoloških inovacija, kao što je indijski sustav jedinstvene identifikacije. No, u državama u kojima do prilagodbe ne dođe dok na to proračunska kriza ne prisili možda ne bude dovoljno novca koji će ublažiti bol. Vješt bi političar vjerojatno trebao najaviti neugodnu prilagodbu čim preuzme vlast. Jokowi i Sisi očito su prigrlili taj pristup, a Modi je zakazao unatoč golemoj izbornoj podršci i velikim riječima o tržišnim reformama.