Odlično zvuči ideja da se razvojem jedne mobilne igre i u Hrvatskoj može zaraditi milijune. No, da li je u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Osijeku uistinu moguće napraviti igru Pokémon Go i na njoj zaraditi milijune?

U desetak dana, koliko je dostupna na Android i iOS mobitelima, igrica Pokémon Go generirala je američkom startupu Nianticu i njegovim partnerima veći promet od onoga koji se očekuje da će u cijeloj 2016. godini ostvariti hrvatska industrija računalnih igara. Riječ je o više od 100 milijuna kuna! K tome, prihod ovog novog čuda strelovito raste. Prema posljednjim podacima, Nianticova družba samo od američkih iPhone korisnika dnevno ima prihod veći od 10 milijuna kuna. Igra Pokémon Go stvara prihod na mnoštvo načina. Sama igrica je besplatna za preuzimanje s AppStorea i Google Playa, ali to zapravo nije točno. 

Lokacijski marketing
Prvi način plaćanja igre je kroz davanje detaljnog profila svojih osobnih podataka Nianticu. Startup, naime, preuzima o vama sve osobne podatke od imena, prezimena i e-mail adrese do GPS koordinata kretanja i po potrebi fotografija s mobitela. To mu pomaže da složi detaljnu bazu podataka o svakom svom korisniku. Na taj način može zarađivati prodajući njihove osobne i ine podatke uparene s nekim drugim tržišno zanimljivim podacima, a kupci mu mogu biti proizvođači aplikacija, trgovci, marketingaši i brojni drugi biznisi. Različite inačice takvog poslovnog modela koriste kompanije poput Facebooka i Googlea.

Nadalje, Pokémon Go donosi i izravan prihod pomoću interne valute PokéCoinsa, koja se kupuje za stvarne američke dolare. PokéCoinsima može se kupiti dodatan prostor za pohranu ulovljenih Pokemona. Nadalje, s PokéCoinsima možete kupiti inkubator za Pokemone i brojne druge dodatke u igri, čiji će se broj, sasvim sigurno u narednom razdoblju samo širiti. No, kada bi neka tvrtka u Hrvatskoj pokušala napraviti svoju inačicu PokéCoinsa potencijalno bi došla pod radar HNB-a. Prije pet godina pod tim se radarom trebao izmicati zagrebački startup Knopso, danas Vingd, koji je razvio nešto što bi se pojednostavljeno moglo nazvati virtualnim novcem ili pandanom Facebookovim kreditima.

Međutim, Vingd je zbog HNB-a to nazivao "autorizacijskim sredstvom". Da to nije činio njegov bi, nazovimo ga slobodnije, virtualni novac po hrvatskim zakonima bio klasificiran pod službenim terminom "elektronički novac", a s tim dolaze brojne regulatorne obveze prema HNB-u. Takve regulatorne zahtjeve su zadovoljili Hrvatski telekom i Vipnet, ali startupi to u pravilu ne mogu. Treći način zarade na Pokémon Gou je lokacijski marketing.

Malim, ali i velikim biznisima, Pokémon Go omogućila je lokacijsku promociju sličnu kao u Foursquare. Za desetak ili više dolara biznisi postavljaju Pokemone na svojoj lokaciji i tako privlaće igrače da uz igru postanu i njihovi kupci. U Hrvatskoj su to među prvima isprobali Konzum i Hrvatska poštanska banka. Da je igra nastala u Hrvatskoj, ovaj način generiranja prihoda ne bi bio upitan. Usto, kako korisnici Pokémon Goa u SAD-u, gdje se obično postavljaju trendovi za ostatak svijeta, dnevno u prosjeku tu igru igraju duže nego što koriste Snapchat, Tinder, Twitter, Instagram i Facebook, za očekivati je da će interes oglašivaća za ovim oblikom promocije samo rasti.

Gdje raditi mobilne aplikacije?
No, tvorci Pokémon Goa našli bi se u problemu čak i kada bi zadovoljili sve spomenute preduvjete. Tvrtka koja u Hrvatskoj razvije mobilnu igru i želi je prodati korisnicima Androida, to ne može učiniti izravno. Dok Apple podržava prodaju aplikacija izravno iz Hrvatske da bi mogli prodavati preko Googlea morate otvoriti tvrtku u Mađarskoj. Usto, Hrvatska nema sa SAD-om Sporazum o sprječavanju dvostrukog oporezivanja pa svaka takva zarada uvijek se može porezno preispitivati.

Uz sve to, raditi mobilne aplikacije u nekim drugim zemljama, gdje su porezi na rad niži, gdje se intelektualno vlasništvo bolje štiti, gdje postoje specijalizirane škole za industriju računalnih igara i gdje država daje porezne olakšice za takav posao, mnogo je jednostavnije nego u Hrvatskoj. Zato kad se očekuje da će u 2016. hrvatska industrija računalnih igara udvostručiti svoj volumen na 100 milijuna kuna, to je čudo koje bi trebalo pretvoriti u pravilo.  Inače će se i u Hrvatskoj ponoviti scenarij već viđen u Sloveniji. Tamo najbogatiji čovjek nije vlasnik trgovačkog i poljoprivrednog carstva Agrokora već bračni par koji je stvorio tvrtku za proizvodnju računalnih igara Outfit7.

Riječ je o tvrtci sa sjedištem u Londonu, a bračni par podrijetlom Slovenci danas živi na Cipru. Naravno da je to zbog poreza. Država porezima pokazuje koga želi doma, a tko je dobrodošao samo kao turist. Slovenija je, na svoju žalost, pokazala da svoje najvještije poduzetnike u informacijskom dobu vidi kao turiste. U Hrvatskoj stasa val takvih poduzetnika koji se bave raznovrsnom visoko-tehnološkom proizvodnjom, a koja se temelji na intelektualnom kapitalu. Bila bi šteta da po tom pitanju uzor bude Slovenija.