Jesu li ekonomisti djelomično odgovorni za šokantnu pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima? Čak i ako možda nisu zaustavili Trumpa, ekonomisti bi imali veći utjecaj na javnu raspravu da su se više pridržavali nauka svoje struke umjesto da su se pridružili pobornicima globalizacije.  

U trenutku kad je moja knjiga "Je li globalizacija otišla predaleko?" izdana prije gotovo dva desetljeća, prišao sam jednom poznatom ekonomistu kako bih ga upitao bi li bio voljan iskazati svoju podršku na zadnjim koricama moje knjige. Tvrdio sam u knjizi da bi, u nedostatku usklađenije vladine reakcije, previše globalizacije produbilo društveni raskol, pogoršalo probleme distribucije i potkopalo domaće društvene nagodbe – ti su argumenti postali konvencionalna mudrost nakon toga. Taj se ekonomist usprotivio.

Rekao je da se zapravo uopće ne slaže s mojim analizama te da brine da će moja knjiga samo dati "municiju barbarima". Protekcionisti će se zakvačiti za argumente iznesene u knjizi vezane uz nedostatke globalizacije kako bi imali pokriće za svoj uzak, sebičan program.  To je reakcija na koju još uvijek nailazim među svojim kolegama ekonomistima. Jedan od njih uvijek nevoljko digne ruku nakon mog govora i upita: ne brineš li da će tvoji argumenti poslužiti demagozima i populistima koje omalovažavaš?

Na strani anđela
Uvijek postoji rizik da naše argumente u javnoj raspravi preotmu oni s kojima se ne slažemo. No nikad nisam shvatio zašto brojni ekonomisti vjeruju da to podrazumijeva da bismo trebali usmjeriti vlastite argumente vezane uz trgovinu u nekom određenom smjeru. Čini se da je implicitna premisa da postoje barbari samo s jedne strane rasprave o trgovini. Očito, oni koji prigovaraju vezano uz pravila WTO-a ili trgovinske sporazume smatraju se užasnim protekcionistima, dok za se one koji ih podržavaju smatra da su uvijek na strani anđela.Zapravo, brojni pristaše trgovine i sami su motivirani vlastitim uskim, sebičnim programima. Farmaceutske tvrtke slijede strožija pravila patentiranja, banke se zalažu za nesputani pristup stranim tržištima, dok multinacionalne kompanije koje traže posebne arbitražne sudove nimalo više ne poštuju javni interes od protekcionista.

Stoga kad ekonomisti oboje svoje argumente, oni se zapravo priklanjaju jednoj od te dvije skupine barbara. Već dugo se smatra nepisanim pravilom javnog zalaganja ekonomista da trebaju biti pobornici trgovine te da se ne trebaju zadržavati suviše na dijelu teksta pisanog sitnim slovima. To je dovelo do neobične situacije. Standardni modeli trgovine s kojima ekonomisti rade obično polučuju oštre distribucijske posljedice: dohodovne gubitke kod određenih skupina proizvođača ili kategorija radnika koji su druga, loša strana medalje za razliku od "pogodnosti trgovine". Ekonomisti su već dugo svjesni da tržišni neuspjesi – uključujući loše funkcioniranje tržišta radne snage, nedostaci kreditnog tržišta, znanje ili vanjski učinci okruženja i monopoli – mogu omesti uživanje u tim dobrobitima. Oni također znaju da su ekonomske dobrobiti trgovinskih sporazuma koje nadilaze državne granice kako bi uobličile domaću regulativu – kao što je slučaj s pooštravanjem pravila vezanih uz patentiranje ili usklađivanjem zahtjeva zaštite na radu – u osnovi dvosmislene.

Unatoč tome, možemo se pouzdati u to da će ekonomisti mehanički ponavljati priču o čudotvornim komparativnim prednostima i slobodnoj trgovini kad god se pojave trgovinski sporazumi. Oni konzistentno umanjuju pitanja distribucije, iako je u ovom trenutku jasno da je distribucijski utjecaj, primjerice, Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini ili pridruživanja Kine WTO-u bio značajan za najizravnije obuhvaćene zajednice u SAD-u. Pretjerano su naglasili razmjere agregatne koristi od trgovinskih sporazuma, iako su takve koristi bile relativno male barem nakon 1990-ih. Pružili su podršku propagandi koja prikazuje današnje trgovinske sporazume kao "sporazume o slobodnoj trgovini", iako bi se Adam Smith i David Ricardo okretali u grobovima kad bi pročitali Transpacifičko partnerstvo.

'Nepravedna trgovina'
To oklijevanje ekonomista da budu iskreni o trgovini stajalo ih je vlastitog kredibiliteta u javnosti i dalo dodatnog materijala njihovim suparnicima. Nesposobnost ekonomista da pruže cjelovitu sliku o trgovini, sa svim neophodnim značajkama i upozorenjima, olakšala je ocrnjivanje trgovine, često pogrešno urodivši svim vrstama loših posljedica.  Primjerice, bez obzira na to koliko je trgovina možda doprinijela rastu nejednakosti, ona je samo jedan čimbenik koji pridonosi široko rasprostranjenom trendu – te najvjerojatnije jedan od manje značajnih čimbenika u usporedbi s tehnologijom. Da su ekonomisti bili iskreniji vezano uz nedostatke trgovine, bili bi imali veći kredibilitet kao pošteni posrednici u ovoj raspravi.  

Na sličan način, mogli bismo bili imati informiranije javne rasprave o socijalnom dampingu da su ekonomisti bili voljni priznati da uvoz iz zemalja u kojima prava radnika nisu zaštićena dovodi do ozbiljnih pitanja vezano uz distribucijsku pravednost. Tada bi možda bilo moguće razlikovati slučajeve u kojima niske plaće u siromašnim zemljama odražavaju nisku produktivnost od istinskih povreda prava. A ogromna količina trgovine koja ne dovodi do takvih pitanja mogla je biti bolje zaštićena od optužbi nego "nepravedna trgovina."

Demagozi osvajaju vlast
Također, da su ekonomisti poslušali svoje kritičare koji su upozoravali na manipulaciju tečajevima, trgovinski disbalans i gubitak radnih mjesta, umjesto da su se držali modela koji su zanemarivali takve probleme, bili bi se mogli naći u boljoj poziciji za suprotstavljanje pretjeranim prigovorima vezano uz nepovoljan utjecaj trgovinskih sporazuma na zapošljavanje.  Ukratko, da su ekonomisti javno izrekli upozorenja, dvojbe i skepticizam vezano uz teorijska učenja mogli su bolje obraniti svjetsko gospodarstvo. Ako u ovom trenutku pozornost plijene demagozi koji iznose besmislene tvrdnje protiv trgovine – te u SAD-u i drugdje oni upravo stupaju na vlast – tada akademski propagatori trgovine zaslužuju da im se na teret stavi barem dio krivnje. 

© Project Syndicate, 2016.