Konačno je došla i ta nedjelja kada su svi koji rade u trgovini mogli ugasiti budilice i ostati kod kuće. Trgovine više ne rade nedjeljom.

Tako kupnja na neradni dan, u zadnji tren, obiteljski izlet u trgovački centar ili kupnja šećera za kavu bez kojega smo ostali upravo u nedjelju deset do deset više nije moguća. “Pobjeda” jednog segmenta društva polako će promijeniti sliku cijele države. I to ne samo socijalnu nego i onu gospodarsku. Trgovci već najavljuju otkaze ili zatvaranje zbog manje zarade, a većina zaposlenika koji su ga imali, sada gubi dodatak na plaće za rad nedjeljom. I ono što se čini velikim uspjehom sindikata u borbi s okrutnim vlasnicima trgovačkih lanaca zapravo je njihov veliki poraz. Jer kada je trebalo izboriti veće plaće, bolje uvjete rada ili plaćanje rada nedjeljom, nisu uspjeli. Zato su kao dijete koje ne razumije neku igračku napravili jedno što znaju – razbili je. Poneseni krivim razlozima omogućili su svojim članovima da nedjelju provedu s obitelji i ako je moguće posjete crkvu. Ali su im isto tako omogućili da ostanu bez posla i da im se smanje plaće jer vlasnici trgovačkih lanaca zbog neradne nedjelje gube novac. I tako će neki od onih koji sada ne rade nedjeljom možda imati slobodan i još pokoji dan. Očekuje se da će onda sindikati opet voditi krive bitke. Oni koji kažu da je neradna nedjelja pobjeda Crkve u potpunosti su u pravu, ali oni koji tu pobjedu pripisuju sindikatima uvelike griješe. Interesi tih dviju društvenih skupina ne bi smjeli biti isti. U državi, u kojoj smo se veselili što i nedjeljom možemo jesti svjež kruh, čini se da se nespojivo uspjelo spojiti. Nedjelja je postala idilična. Mama i baka peku kruh, a kod susjede se posudi šalica šećera.