Na konferenciji InvestCro održanoj u petak uz mnoštvo zanimljivih, važnih i nadasve sadržajnih stvari ministar gospodarstva Darko Horvat negdje na kraju svog pozdravnog govora iznio je jednu vrlo zanimljivu tezu i otvorio pitanje onoga što je za sve nas jako bitno – optimizam. 

Ministar je da ga parafraziram poželio da se na idućoj konferenciji ili iduće godine na raznim ljestvicama koje mjere raspoloženje predsjednika Uprava, vlasnika kompanija i ostalih dionika tržišta penjemo za koje mjesto prema gore jer će nam odgovori o poslovnoj klimi biti malo optimističniji.  Naravno ministar je time poručio i kako će okviri za poslovanje svih djelatnosti koje stvara država ili točnije državna vlast biti bolji pa time i buditi razlog za optimizam, ali je isto tako otvorio jedno zanimljivo pitanje a ono glasi kako to mi vidimo sami sebe.

Naime, u ovom trenutku pesimizam je više od stanja za koje postoje realni pokazatelji, bez da se pravimo kako je sve ružičasto isto tako moramo ponekad reći i da nije sve tako crno. Ministar je svojom željom ali i porukom podsjetio u jednom na sada već nekoliko godina staru izjavu Petra Lovrića koji je tada bio predsjednik HUP – Udruge malih i srednjih poduzetnika kako je potrebno da se svi malo napušimo kako bi bili i malo optimističniji.

Bilo je to još za vrijeme SDP-ove vlade i tada je ta izjava Petra Lovrića naišla na osude i izvađena iz konteksta zvučala loše. A sada s odmakom ona je bila vrlo iskrena i vrlo jasna i britka. Ona bi prevedena glasila ako svi mi stalno sve vidimo crno na kraju ćemo vjerovati da je sve crno i isto tako dosta toga će naglo postati crno. A onda je teško vjerovati da će netko od stranih investitora i pokušati doći u zemlju gdje sve tako crno.

I ima u tome puno istine. Ekonomski gledano puno toga je u percepciji i povjerenje u bankarski sustav i vjera u tromi i loš pravosudni sustav. Prosječni hrvatski građanin teško da zna odgovoriti zašto je naš bankarski sustav stabilan. Osim činjenice da je njegova štednja ili plaća na računu u banci sigurna više od toga se ne spominje.  Spominju se izjave guvernera, ministara, bankara i svih drugih analitičara i stručnjaka i novac se ulaže i drži u bankama bez puno sumnje.

Slično je i s pravosuđem vjeruje se onome što se čuje a to su gotovo uvijek loši primjeri, svi oni koji izbore na sudovima pravdu za sebe to ne spominju. Ali ako je opća društvena klima negativna onda počinje odzvanjati i onda počinje biti naša svakodnevica. I onda počinje biti loša po gospodarstvo jer nitko se ne usudi trošiti a još manje ulagati. Država smo s puno strukturnih problema i to nitko ne može osporiti.

Puno je posla preda nama i puno rada za one koji odlučuju da bi mogli stati uz bok onih kojima bi htjeli, ali isto tako smo i država u kojoj se neki pomaci događaju i to pomaci na bolje. Da, EU fondovi slabo su iskorišteni, ali su bolje iskorišteni nego prije par godina.  Da, porezna reforma je djelomično provedena i treba se još na tome raditi ali ono što je učinjeno povećalo je osobnu potrošnju te u nekoj mjeri rasteretilo plaće i gospodarstvo. Da, morali smo donijeti Lex Agrokor, ali koncern nije umro nego je nastavio poslovati.

Da, tržište kapitala je malo i relativno slabo, ali je i dalje tu i dalje se trguje i kroz neke nove platforme ulaže u manje poduzetnike.  I tako bi se moglo dugo nabrajati i doći do zaključka kako u ovom slučaju vrijedi ona da je čaša polupuna ili je čaša poluprazna.  Međutim u ocjenama koliko je tekućine u čaši negdje smo izgubili fokus na jednoj daleko važnijoj činjenici – kakva je ta tekućina točnije koje je kvalitete. Možda moramo početi gledati na stvari s te strane.