Zanimljivo je to društvo u kojem su ugrožene mladost i starost – a negdje u sredini životari se s puno stila i još više kredita.

Ova pesimistična slika stvorila se povezivanjem dvije stvari od kojih su obje, kako to obično i biva, u rukama politike puno više nego gospodarstva. Jedna od tih dviju stvari toliko je puta već spominjana reforma obrazovnog sustava koja bi nas trebala s nekih 15-ak godina zakašnjenja ipak pogurati u 21. stoljeće. To je onaj dio koji ugrožava mladost, ako dio već i nije uništio, jer ne zaboravimo – od ove godina punoljetni su oni koji su rođeni 2000. godine.

I ti koji su prvi od građana Hrvatske oči otvorili točno u 21. stoljeću danas bi trebali, po svim pravilima, biti toliko napredniji u odnosu na sve nas djecu 20. stoljeća da bi im sa strahopoštovanjem trebali prepustiti svijet koji zbog uznapredovale digitalizacije ionako ne razumijemo. Ali to je možda tako u nekoj drugoj državi, a kod nas, ako je gledati školsko gradivo, ostavljamo svijet jednakima sebi – opterećenima poviješću i tko zna čime, ali bez neke namjere da nove generacije budu u koraku s vremenom i puno probitačnije od nas. Naravno, izuzetaka uvijek ima, a oni čini se ponajviše koriste domaću putovnicu ili osobnu kartu ne bi li se prebacili u neko poticajnije i bolje okruženje.

Katastrofa u brojkama
A to se sve naravno veže uz drugu stvar – starost – jer ako je vjerovati pokazateljima objavljenim u Večernjem listu, a brojke za razliku od riječi ne lažu, stanje je ovakvo: "Prosječni korisnik starosne mirovine ima 74 godine i ona za ljude koji su cijeli radni vijek proveli u Hrvatskoj iznosi nešto više od 2800 kuna", stoji u Večernjem listu.  A nastavlja se još mračnije i pesimističnije: "Hrvatska ubrzano stari te s velikim teškoćama zadržava mirovine na približno 40 posto prosječne plaće u zemlji, dok se u razvijenim zapadnim zemljama mirovine kreću između 60 i 70 posto prosječnih plaća".

Sada bi trebalo iz nečega, kao protutežu svemu navedenom, početi crpsti optimizam, jer bez njega mogli bi za godinu ili dvije iznositi još sumornije brojke. Uostalom slične smo iznosili i godinu prije. Naime, osnovni hrvatski problem nije u svemu dosad navedenom i toliko opće poznatom da se čini kako je sve prije ovoga napisano toliko isto kako i prije nekoliko dana, tjedana, mjeseci ili godina. I jeste, isto je kao i niz drugih katastrofičnih podataka koji su zamaglili i onako slabašnu perspektivu koje se možda u onom prošlom ili početkom ovog stoljeća još i vidjela.

Ali treba naglasiti jednu činjenicu koja je neosporna – glavnu krivnju za takvo stanje snosi politika. Jer koliko god se ostatak društva trudio, posebice privatni poslodavci, ulagači, mali i srednji poduzetnici… politika kao da namjerno zamagljuje horizonte tolikom količinom pesimizma, koji ponajviše proizlazi iz nedjelovanja, da u nekim trenucima više niti sama ne zna kako i je li dobro isticati pozitivne stvari. Međutim, takvo stanje traje malo predugo i sada se prelilo na društvenu sliku u globalu. Polako su mračni pesimizam, nezainteresiranost, a nakon toga jal i nedjelovanje pretvoreni u nacionalni sport.

Prilika za novi početak?
A to je još opasnije od svega rečenog u ovoj kolumni i tko zna u kolikom još broju novinskih tekstova. Brojke su točne i egzaktne i ako se točno i egzaktno tumače pokazuju da imamo probleme – mirovine, zdravstvo, školstvo… koji vape za izlizanim a nikada učinjenim strukturnim reformama. Samo na nama je kako ćemo interpretirati te brojke i podatke – pesimistički s kartom i putovnicom u džepu,  ili politički jedino kao mogućnost preživljavanja na vlasti do idućih izbora. Ili možda, a i to bi bilo dovoljno hrabro, kao novu priliku za ispravniji i svima zdraviji početak.