Sjevernokorejski sustav je na izdahu.

Ta je zemlja danas suočena s ozbiljnim energetskim problemima, a gospodarstvo joj od 1990. stagnira s godišnjim prihodom po glavi stanovnika koji se prema procjenama kreće oko 1800 dolara, odnosno tek malo više od 5% južnokorejskog. Istodobno zbog nestašice hrane 24 milijuna Sjevernokorejaca gladuje, a svake godine umire preko 1000 dojenčadi, u usporedbi sa samo četiri u Južnoj Koreji. Dakle, želi li opstati, ova najcentraliziranija i najzatvorenija privreda na svijetu morat će se otvoriti prema svijetu.

Dinamičnija i bogatija Sjeverna Koreja, uz mir i stabilnost na Korejskom poluotoku općenito, zadovoljila bi interese ne samo Sjeverne Koreje, nego i susjednih država, kao i međunarodne zajednice. Naime, nagla propast ili vojni sukob na poluotoku ugrozili bi regionalnu sigurnost te opteretili susjedne zemlje milijunima izbjeglica i stotinama milijardi dolara u troškovima obnove.

Deregulacija i privatizacija

Navedeno bi trebalo potaknuti međunarodne institucije i susjede Sjeverne Koreje da osiguraju pomoć u hrani, tehničku podršku i izravna ulaganja koja su ovoj zemlji prijeko potrebna želi li se riješiti trenutačnih tegoba te izvesti prijelaz prema tržišnoj ekonomiji. No i dalje postoje velike prepreke za ostvarivanje takve suradnje, a jedna od ozbiljnijih je zakučasta i nerijetko nepredvidiva politika Sjeverne Koreje, što je najvidljivije iz nedavnog smaknuća nekoć moćnog ujaka vođe Kim Jong-una, Jang Song-thaeka.

Međutim dobra je vijest što se čini da vodstvo Sjeverne Koreje konačno shvaća kako njezine trenutne nevolje proizlaze iz strahovito nedjelatnog ekonomskog sustava. Tako je u nizu najnovijih govora Kim istaknuo potrebu za gospodarskim reformama i otvaranjem s ciljem razvoja poljoprivrede te proizvodnih djelatnosti s visokim potencijalom zapošljavanja.

Nadalje, u pokušaju da privuče strana ulaganja vlada je najavila uspostavu 14 novih posebnih privrednih zona. Možda samo zbog smisla za samoočuvanje, ali čini se da će sjevernokorejski politički i vojni vođe podržati ova nastojanja sve dok ista ne ugožavaju njihovu moć ili državnu sigurnost. Sjeverna Koreja počela se otvarati stranim ulaganjima još 1984., kada je vlada uvela Zakon o stranim poslovnim pothvatima nakon uspjeha sličnog zakona u Kini. Sjeverna Koreja nastavila je slična nastojanja uspostavom posebne gospodarske i trgovinske zone Rajin-Sonbong 1993. No sve te inicijative još nisu postigle značajnije rezultate, dok istovremeno strani ulagači oklijevaju poslovati s državom koja nema ni vjerodostojnu gospodarsku politiku, a ni fizičku i institucijsku infrastrukturu potrebnu za velike projekte.

Sjeverna Koreja trebala bi se povesti za primjerom Vijetnama i Kine te provesti gospodarske reforme kao što su deregulacija, liberalizacija, privatizacija i makroekonomska stabilizacija te razviti novi i bolji pravni sustav i nove institucije. Takva tržišna i otvorena gospodarska politika preduvjet je za dugoročni gospodarski rast. Ovoj zemlji ne nedostaje potencijala rasta. Iako Sjeverna Koreja nema poljoprivrednu bazu koja je potaknula početne reforme u Kini i Vijetnamu, geografske prednosti poput prirodnih luka i bogatih izvora minerala omogućuju joj da pokuša ostvariti rast temeljen na izvozu.

Usto razmjerno obilje obrazovanih radnika služi kao pretpostavka za niske plaće i i sposobnost međunarodnog konkuriranja u proizvodnim djelatnostima s visokim udjelom zaposlenika, primjerice, u proizvodnji obuće, tekstila i odjeće kao i slaganju elektroničkih uređaja, koje mogu poslužiti kao temelj za industrijalizaciju na bazi izvoza. Značajan udio vojne sile Sjeverne Koreje, koja čini preko 8,5% ukupne radne snage, mogao bi se iskoristiti u produktivnije svrhe.

Normalizacija odnosa

Zadovolje li se glavni uvjeti, Sjeverna Koreja mogla bi kapitalizirati učinak "sustizanja" te dodatno ojačati rast jer bi joj niski dohodak po glavi stanovnika pomogao povisiti ulagačku produktivnost te omogućiti transfer tehnologije iz razvijenijih zemalja. To ukazuje na značajnu ulogu susjednih zemalja, osobito Južne Koreje i Japana. Međutim, zasad je tvrtka Kaesong Industrial Complex, koja posluje pod južnokorejskom upravom, ali zapošljava radnike iz Sjeverne Koreje jedini slučaj gospodarske suradnje dvaju Koreja. Sjeverna i Južna Koreja su prirodni i zdravorazumski trgovinski partneri. No 2012. je vrijednost trgovine između dvaju Koreja iznosila dvije milijarde dolara, samo 0,2% ukupne trgovine Južne Koreje, ali čak 29% ukupne trgovine Sjeverne Koreje. Prema mišljenju ekonomista Marcusa Nolanda, normalizacijom njihovih trgovinskih odnosa južnokorejski udio u trgovinskom obujmu Sjeverne Koreje mogao bi se povećati za čak 60%.Bude li posvećena gospodarskm reformama i otvaranju, uz jaku međunarodnu podršku Sjeverna Koreja mogla bi poći korakom Južne Koreje s godišnjim rastom od preko 5% u sljedećih nekoliko desetljeća.

© Project Syndicate, 2014.