U nedavnom komentaru u The New York Timesu, Binyamin Appelbaum izravno je okrivio ekonomiste za rastuću nejednakost u Sjedinjenim Američkim Državama. On je, između ostaloga, citirao rad dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Roberta Lucasa, koji je usmjerio pažnju kreatora politika na problem rasta odvrativši je od redistribucije. 

Appelbaum je također citirao statističke podatke o očekivanom životnom vijeku u SAD-u, koji se snizio tijekom posljednjih godina, djelomično uslijed viših stopa zlouporabe droga i samoubojstva među skupinama koje se nalaze u nepovoljnom ekonomskom položaju. No ekonomisti nisu ignorirali problem nejednakosti, daleko od toga.

Nejednakost je postala središnje područje istraživanja u ekonomiji tijekom posljednjeg desetljeća i ušla je u javnu raspravu u SAD-u zbog prodornog rada poput onoga Anne Case sa Sveučilišta Princeton i dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Angusa Deatona. Povrh toga, postoji sve veća suradnja između ekonomista i ostalih znanstvenika koji se bave istraživanjem kako iz društvenih, tako i iz fizičkih znanosti, što je pristup koji ja aktivno podržavam kroz moje sudjelovanje u projektu pod nazivom Ponovno osmišljavanje makroekonomije pri Nacionalnom institutu za ekonomska i društvena istraživanja u Velikoj Britaniji.

Gospodarski rast u fokusu 
Ekonomska struka ne bi trebala biti tako defanzivna pred kritikom kao što je Appelbaumova. Naravno da ekonomisti nisu sveznajući. No uvidi koji pruža turobna znanost, osobito propagiranje politike temeljene na tržištu u cilju poticanja prosperiteta dokazali su svoju vrijednost opetovano niz puta. Kad sam počeo raditi na području makroekonomije u 1980-ima, u toj disciplini još uvijek su prevladavali keynesijanski modeli. Pitanja s kojima smo se bavili tada sada ponovno dolaze u modu: Što uzrokuje poslovne cikluse?

Ima li kompromisa između nezaposlenosti i inflacije? Kako možemo osmisliti ekonomsku politiku koja bi poboljšala performanse gospodarstva i spriječila recesiju? Međutim, tijekom dva desetljeća od kasnih 1980-ih do Velike recesije 2008. godine, makroekonomisti su prebacivali težište s poslovnih ciklusa prema gospodarskom rastu, uvelike uslijed utjecaja ekonomista sa čikaškog Sveučilišta poput Lucasa. Još uvijek se sjećam šaputanja tijekom ljetnih sastanaka Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja SAD-a sredinom 1980-ih da "Lucas radi na razvoju". To je bilo nezamislivo u to vrijeme: matematički ekonomisti i ekonomski teoretičari bili su glavni, a razvojna ekonomija pozicionirala se je daleko niže u hijerarhiji među respektabilnim područjima.

Poražavajuća nejednakost
Ipak, u izvanrednom članku iz 1988., Lucas je naglasio važnost razumijevanja zašto su gospodarstva Hong Konga, Singapura, Južne Koreje i Taiwana do 1980-ih, uvelike nadmašila ostale koji su se nalazili u sličnoj fazi razvoja dva ili tri desetljeća ranije. "Posljedice za ljudsko blagostanje koje se tiču pitanja poput ovih jednostavno su zapanjujuće", pisao je Lucas.

"Kad jednom počnete o njima razmišljati, teško je misliti o bilo čemu drugom". Taj je rad iz 1988. godine bio ključan po pitanju promjena aspiracija istraživanja nekoliko naknadnih kohorti mladih ekonomista. Iako se ne slažem uvijek s mojim kolegama iz Chicaga, bili su u pravu kada su propagirali politiku temeljenu na tržištu kao sredstvo za poticanje rasta. Tržišta nisu savršena, ali sustav koji nagrađuje ljude diferencijalno za njihove spoznaje i trud učinkovitiji je od bilo kojeg drugog poznatog oblika društvene organizacije u izvlačenju ljudskih bića iz siromaštva. Kad je performansa gospodarstva dobra, svi uživaju u blagodatima. Kad bi smanjenje siromaštva bilo najveći prioritet, tada bi možda rješenje bilo udaljavanje od kapitalističkih tržišnih ekonomija prema socijalističkom ili komunističkom sustavu.

Kao što je Karl Marx tvrdio: "Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama". No, taj je pristup isproban u dvadesetom stoljeću, poglavito u Sovjetskom Savezu i u Kini pod Mao Zedongom, a ishod je u oba slučaja bio strašan. Okriviti instituciju tržišta za nejednakost i ostale probleme koji proizlaze iz brze globalizacije moglo bi voditi jedan korak unazad. Za tržišni kapitalizam također se mislilo da je osuđen na propast početkom dvadesetog stoljeća, uslijed tipa poražavajuće nejednakosti koja se u današnje vrijeme ponovno pojavljuje. Ipak, izvješća o njegovoj propasti, kao i u slučaju Marka Twaina, bila su uvelike preuveličana. Otpornost tržišta odražava njihovu izvanrednu učinkovitost u rješavanju naizgled nerješivih socijalnih problema. Ali ona djeluju unutar političkih i institucionalnih ograničenja koja se razvijaju dok kreatori politike uče iz vlastitih pogrešaka.

Dobici od deregulacije
Primjerice, deregulacija tržišta kapitala u 1980-ima otišla je predaleko. Istina, deregulacija je rezultirala ogromnim dobicima i, sve u svemu, smanjila je nejednakost umjesto da je poveća. No ti dobici otišli su urbanim elitama na Zapadu i seljacima u ruralnim područjima u Kini i Indiji. Kao što ja raspravljam u mojoj knjizi pod nazivom

Prosperitet za sve, zasigurno postoji bolji institucionalni dizajn koji može sačuvati dva stoljeća demokratskog napretka. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću, zapadnjačke demokracije razvile su sustave političkih prava koja su dozvoljavala građanima radničke i srednje klase dijeljenje dobrobiti tržišta. Međutim, globalni tokovi kapitala kontinuirano su narušavali ta prava jer oni nadjačavaju sposobnost demokracija da zadrže dobrobiti tržišne razmjene za svoje građane. Otarasiti se slobodnih tržišta nije rješenje, već je potrebno preoblikovati institucije. A da bismo to napravili kako treba, ne treba nam manje ekonomista, treba ih više.

© Project Syndicate, 2019.