Hrvatska poljoprivreda bi u okviru Zajedničke poljoprivredne politike EU uskoro trebala početi dobivati značajna sredstva, godišnje oko 2,5 milijarde kuna, iz programa ruralnog razvoja.

Prvi u seriji natječaja za dodjelu potpora, raspisan početkom veljače, odnosi se na dva ključna segmenta: ulaganja u fizičku imovinu poljoprivrednih gospodarstava odnosno u njihove proizvodne i distribucijske procese. Potrebe su velike i iznosi značajni, ali je raspisivanje natječaja ipak izazvalo velike nedoumice. Sredstvima ćemo naime moći raspolagati tek onda kad hrvatski nacionalni program bude prihvaćen u Bruxellesu, a to se još uvijek nije dogodilo.

On je već u prvoj informalnoj pripremnoj fazi doživio značajne kritike (koje su potpuno prešućene hrvatskoj javnosti), a zatim je na njegovu prvu službenu verziju Europska komisija uputila čak 378 kritika i zahtjeva za pojašnjenjem. Neki su od njih formalne naravi, ali neki proizlaze iz dubokih razlika između općeeuropskog i hrvatskog pristupa poljoprivredi. U korijenu je tih problema da je Hrvatska još uvijek daleko od prihvaćanja ključne – i za razvijenu Europu samorazumljive – uloge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u ruralnom prostoru i načina na koji se državne birokracije odnose prema selu i njegovim problemima. 

Zanemarivanje uzgoja
Naime, u hrvatskoj poljoprivredi još uvijek stvarno vlada dogovorna ekonomija komunističkog doba što se u ovo tržišno vrijeme ostvaruje preko neformalnih dogovora vlasti s velikim interesentima (privatiziranim kombinatima, uvoznicima itd.). Obiteljska gospodarstva smatraju se marginalnom pa i socijalnom kategorijom kojoj se potpore daju toliko da preživi i to u iznosima nepredvidivo vezanima uz stanje proračuna. Konkurentnost prehrambene industrije sve je ovisnija o subvencijama i o uvozu sirovina, a neke ključne komponente proizvodnje na selu rapidno slabe te zbog zanemarivanja uzgoja postaju i same ovisne o uvozu, često jeftinom, ali genetski neprikladnom za ovdašnje uvjete. Makroekonomski rezultat svega toga je da Hrvatska zbog neto uvoza hrane sada godišnje gubi barem 3% potencijalnog rasta BDP-a.

Dakle, bez zdravlja ruralnih područja nema ni dugoročne makroekonomske stabilnosti. Nažalost, državni je birokratski aparat na čelu s ministarstvom toliko sputan naslijeđenim mentalitetom dogovora s malim brojem interesenata iza zatvorenih vrata, a zatim mikroupravljanja svime i svačim, da je nesposoban Hrvatskoj iznjedriti europsku viziju napretka. Kojeg li čuda što su birokratska mudrovanja u hrvatskom programu, stvaranom u takvom ozračju, izazvala europske upite, primjedbe, zamjerke i skupa kašnjenja u procesu njegova prihvaćanja. Suočeno s političkim potrebama izborne godine, Ministarstvo je, međutim, pokušalo zaobići problem raspisivanjem natječaja na osnovici još neprihvaćenog, dakle nevažećeg, nacionalnog programa. Time se seljak i opet doveo u situaciju da se za dodjelu hitno potrebnih sredstava natječe – a često i ulaže velik novac u konzultantske usluge – bez oslonca na jasno utvrđena pravila i zahtjeve.

Ministar je doduše javno ustvrdio da će s Bruxellesom sve srediti do proljeća, ali je jasno da će se, čak ako se to i dogodi, neke odredbe hrvatskog programa morati mijenjati ili nadopunjavati. Raspisani natječaj odnosi se na razne vrsti većih ulaganja pa su tim skuplje greške koje se početno naprave zbog nesigurnosti. Suočena s mogućnošću pravnih sporova, Agencija za plaćanja se je preventivno ogradila od posljedica provedbe mjera nevažećeg, odnosno zakonski nepostojećeg programa. Pravilnik oslobađa, naime, državne institucije svake odgovornosti u slučaju da se "uvjeti, troškovi i iznosi javne potpore u programu odobrenom od EU" razlikuju onih koje je država predočila u natječaju. "Financirat će se – kaže se – samo … odobreni troškovi".

Podrška inovacijama  
Nesigurnosti je dodatno dosolilo i krivo informiranje npr. o projektima čijom se izvedbom zadovoljavaju ciljevi raznih mjera i koje europska pravila nastoje ohrabriti. U hrvatskim se javnim predstavljanjima, međutim, netočno tvrdilo da ih Europska komisija – odbija! Nije se, naime, uočilo da se u Hrvatskoj zbog cajtnota natječaj ograničio na samo jednu od sedam ruralnih mjera (M4), a da se nepažnjom integriranim projektima nazvalo one koji zadiru u njene dvije podmjere, naime ulaganja u fizičku imovinu (4.1) i proizvodne i distribucijske procese (4.2). No to je "sitni vez" u odnosu na raznolikost i složenost objašnjenja zatraženih od Hrvatske.

Samo nekoliko primjera: U Primjedbi 86 Komisija je postavila zahtjev da se definiraju ciljevi intervencija kojima se žele prioritirati određeni poljoprivredni sektori (npr. voće i povrće te stočarstvo). U Europi nije dovoljno nešto odrediti nego to treba i racionalno obrazložiti. Primjedba 90 podsjeća na potrebu programske i zakonske usklađenosti s novouvedenim EU standardima kvalitete i sigurnosti hrane.  Komisija želi (primjedba 100) da se visine maksimalnih potpora za ulaganja po gospodarstvu opravdaju u odnosu na troškovnu strukturu zemlje, a primjedbom 107 zagovara snažniju podršku inovacijama, energetskoj učinkovitosti i zaštiti okoliša. Zašto poljoprivrednici ne bi mogli investirati u projekte proizvodnje energije iz obnovljivih izvora koji su veći od potreba pojedinog gospodarstva, pita se EK, to samo pridonosi gospodarskom boljitku korisnika!

Kriterij odabira u natječajima
Primjedbom 108 Komisija ukazuje da su neka ulaganja krivo klasificirana kao npr ona u marketingu koja bi trebala biti dio ulaganja u tržišne procese, a ne u gospodarstva (dakle podmjera 4.2 a ne 4.1) dočim neke druge troškove, npr. ulaganja u izgradnju i rekonstrukciju poljoprivrednih objekata povezanih s primarnom djelatnošću (primjedba 124) smatra prihvatljivijima upravo u podmjeri 4.1. Primjedba 111 podsjeća da bi hrvatske vlasti uz postavljanje ciljeva morale razraditi i kriterije odabira u natječajima. Odabir koji se temelji na dobi korisnika ili davanju prednosti mladim poljoprivrednicima djeluje diskriminatorno pa Bruxelles odmah nudi i elegantno rješenje: pozovite se na ciljeve operacije. Tako se to radi: Ne dajte mladu jer je mlad nego zato što želite pomladiti strukturu. Nije šija nego vrat.