Mnogo je koordiniranog rada potrebno da bi u hrvatskoj poljoprivredi, sada krajnje neučinkovitoj i neorganiziranoj, uzeo maha uspješni europski model ekstenzivnog gospodarenja. Jedan od prvih koraka u afirmiranju obiteljskih gospodarstava kao temelja prehrambenog lanca jest da se selo oslobodi neposrednog lihvarsko-otkupničkog jarma dominantnih sustava.

Loš gospodarski položaj u kombinaciji sa dugim proizvodnim ciklusima stvorio je naime u većini obiteljskih gospodarstava praktički endemsku nelikvidnost koja ih sili da svoje proizvode prodaju čim prije i bud zašto. Mnogi otkupljivači to koriste tako da npr. otkup vežu uz nabavu repromaterijala čije veleprodajne cijene po raznim stavkama povise i 30 do 50, pa i nevjerojatnih 70%. Pri otkupu pšenice događa se da se uz najniže cijene u okruženju odbija trošak otkupa od čak 12%! U sustavu dnevnog preuzimanja mlijeka otkupljivač sam određuje cijenu a da pri tome ne daje seljaku čak ni uvid u kontrolu kakvoće na osnovu koje se cijena konačno definira!

Ukratko, nelikvidnost dozvoljava dominantnom sustavu da seljaka isisava i bezočno osiromašuje. Kvazifeudalna ovisnost i stalne krize jačaju osjećaj nemoći i malodušja te ubrzavaju bijeg sa sela. Da bi se stvorili preduvjeti dugoročnijeg rada na organiziranju i provedbi mjera koje će povećati proizvodnu i tržišnu učinkovitost obiteljskog gospodarstva potrebno je selu pomoći da najprije prevlada kratkoročne slabosti i na taj način počne proces normaliziranja i ozdravljenja. To i jest jedna od prvih prioritetnih zadaća nove agrarne banke. No što joj stoji na putu?

Prošli je društveni sustav forsirao industrijalizaciju i intenzivnu eksploataciju dijelova ruralnog prostora u državnoj odnosno lokalno ili regionalno pikovskoj režiji. U izborenoj neovisnoj državi otkupljivački lanac je uvelike vezan s uvoznim, a primijenjen je i model vertikalnog poslovnog integriranja od polja do police, u koji je daleko prije našeg ulaska u EU ugrađena i velika komponenta uvoza. Bio je to rezultat vrlo specifičnih političkih odluka a njihove posljedice i danas uvelike utječu na razvitak sela. Desetak naših najvećih poljoprivrednih poduzeća dobiva gotovo šestinu svih sektorskih potpora a polovicu toga udjela, nekih 165-170 milijuna kuna, dobivaju poduzeća samo jedne skupine (Agrokor). Značajan dio tih naših subvencija potiče – valjda kao doprinos jačanju konkurentnosti drugih zemalja – tovljenički uvoz životinja koje smo donedavna sami uzgajali!

'EU obveze' kao izgovor
Ti udjeli velikih u ukupnim hrvatskim potporama su višestruko veći od europskog prosjeka već zato što u Europi jedva da i ima tako glomaznih "tvorničara pod vedrim nebom" kao kod nas. No dok se prijedlozi promjena našeg neučinkovitog sustava gotovo rutinski otklanjaju jer smo "vezani europskim obvezama", država svjesno nastavlja provoditi politiku koja se protivi osnovnim intencijama Zajedničke poljoprivredne politike i zato dobiva packe čiji će intenzitet s vremenom biti sve veći. Razvidne su razlike u osnovnom pristupu između Hrvatske i Bruxellesa. Prije dvije godine, kada su države članice odlučivale o preraspodjeli izravnih plaćanja (potpora) perspektivno do 2020. ZPP je ostavio mogućnost pomoći razvitku malih i srednjih gospodarstava tako da se do 30% ukupnog nacionalno raspoloživog iznosa usmjeri na gospodarstva s najviše 30 hektara zemljišta.

Prijedlog hrvatskog Ministarstva poljoprivrede se, međutim, inicijalno ograničio na samo 5% "kuverte"(dakle, 1/6 mogućeg) i limit na primatelje s najviše 7 ha, dakle, dobrim dijelom onima s najnižim potencijalom rasta. Bila je potrebna intervencija Udruge OPGH Život – s prijedlogom blizu maksimalnih briselskih vrijednosti – da Ministarstvo "popusti" i preraspodjeli 10% "kuverte" na domaćinstva do 20 ha. No uz svu pomoć države "veliki" je sustav i sâm u krizi, djelomice zbog pokušaja međunarodne ekspanzije na krhkoj financijskoj osnovici. Početkom svibnja ove godine zabilježen je zajam Agrokora kod ruske Sberbanke što se protumačilo (VL, 3. 5. 2016.) zamjenom skupih dugova jeftinijima. Pri tome je upravo banka iz Rusije u režimu retokamata između 10 i 11% očito bila idealan partner! Poslije mjesec i pol dana javnost je saznala (tportal.hr, 24. 6. 2016.) da će udio u prehrambenom dijelu Agrokora, koji fizički obuhvaća neke od sigurnosno-strateški najosjetljivijih prostore Republike, biti ponuđen stranim ulagateljima.

Drugim riječima, ispostavlja se da ekstremno hrvatsko usmjerenje na veliko agrarno poduzetništvo ne samo da nije uspjelo dići prosjek opće konkurentnosti hrvatske poljoprivrede iznad polovice europskog prosjeka, nego se i integriranje prehrambenog procesa i trgovačkih lanaca pokazalo financijski ranjivim i opasnim za strateške nacionalne interese. Pa ipak, kada je država još 2015. otvorila proces privatizacije Hrvatske poštanske banke značajnim smanjenjem vrijednosti ponuđenih dionica Agrokor se unatoč vlastite zaduženosti pojavio u krugu manjinskih dioničara u kome se našlo i više interesenata iz kruga strane banke u kojoj je predsjednik Uprave HPB-a proveo svoj dotadašnji radni vijek.

Zabrinutost oko 'novotarija'
To je interesna pozadina i naličje sustava koji se sada protivi preobrazbi HPB-a i Croatia banke u Agrobanku kao jedine preostale veće banke u hrvatskom vlasništvu. Središnji problemi poljoprivrede koje bi ta banka mogla ispraviti mediji gotovo i ne spominju već povremeno i pomalo omalaksalo uočavaju pojedine aspekte krize sela i sve veće prehrambene ovisnosti. Sva je prilika da političari koji će odlučivati o provedbi nečega što su biračima svečano obećali u dva uzastopna izbora ne će biti izloženi javnim protivljenjima da odustanu od provedbe obećanog. No teško će izbjeći uvijek dobrohotnu prijateljsku zabrinutost oko "novotarija".

Nova agrarna banka mora se dokazati kao jedna od stožernih institucija u poslovnoj preobrazbi sela u skladu s novim tržišnim uvjetima. Iskustvo nas uči da unošenje novih struktura i vrednovanja u državnoj režiji završava u birokratskom grču. Primjer kako to izgleda u praksi opisao sam upravo u ovoj kolumni prije dvije godine (20. 11. 2014.) kada je vrlo jednostavan i skroman zahtjev za kredit jedne zadruge, pozitivno ocjenjen od banke, HBOR-a i HAMAG-a, odbijen je nakon 106 dana uredovanja, od kojih 21 u poslovnoj banci i 85 u državnim institucijama. Slučaj je naime završio u Ministarstvu poljoprivrede a ono ustvrdilo da bi se 8% ukupne svote od milijun kuna moglo smatrati subvencijom za koju nije bilo proračunskog prostora.

U međuvremenu su cijene repromaterijala porasle 10%. Agrarna banka, izrasla na strukturama HPB-a i CB-a, mogla bi se iskazati našom najvažnijom domaćom financijskom inovacijom u posljednjih 100 godina ako ovlada znanjem o uvjetima poljoprivrede pa odgovorno koristeći svoje opće bankovno iskustvo i široku mrežu podrži obiteljsko gospodarenje agrarnim prostorom. Samo, imaju li naši političari petlje – i usađenog osjećaja odgovornosti! – da to provedu? I znadu li u tom nadasve važnom podhvatu, umjesto na podobnost, uistinu staviti naglasak na znanje, iskustvo i predanost ključnoj nacionalnoj zadaći koja predstoji?