Inspekcija rada, otkako je ponovno pokrenut objedinjeni Državni inspektorat na čelu s Andrijom Mikulićem, od prvog travnja do 15. kolovoza ove godine obavila je 3072 inspekcije. U nadzorima koji su se proveli otkriveno je da čak 1860 radnika radi, a ne prima niti minimalnu plaću. Od spomenutog broja čak 1425 radnika nije dobilo plaću u južnoj Hrvatskoj – 1384 radnika bez plaće rade u Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Ličko-senjskoj županiji, piše tportal u petak.

I stvarno ne mogu zamisliti goru situaciju od urednog dolaska na posao, izvršavanja svojih radnih obveza i svega uz njih vezanog i onda na kraju praznog tekućeg računa. Situacija je to na koju bi državna tijela, ali i poslovna udruženja trebala reagirati puno prije nego se krene u raspravu o bilo kakvim povišicama, nedostacima radnika, birokraciji, visokim parafiskalnim nametima i slično.

Opasna kultura neplaćanja

Oni koji ne plaćaju radnike moraju biti izloženi javnoj sramoti, najvišim mogućim kaznama te ako je to moguće zatvorskom sustavu.
Zašto? Jer upravo oni su prva stepenica društvene higijene koja mora biti provedena ako želimo da ovo društvo krene naprijed. Obrazovni, zdravstveni, fiskalni, građevinski i ini sektor mogu i moraju provoditi reforme kako bi gospodarski napredovali, ali oni koji ne plaćaju radnike nemaju veze s gospodarskim napretkom nego s krivom slikom zbog koje iz dana u dan slušamo onu poznatu izreku “svi su oni isti”, koja se ne odnosi samo na političare, već na sve dijelove društva od medicine i znanosti do poslodavaca.

Dok imamo one koji ne plaćaju radnike za njihov rad – i to ne da ih plaćaju prema mišljenu sindikata i drugih asocijacija premalo – nego ih jednostavno ne plaćaju po obavljenom poslu – uzalud je trud svima onima koji pokušavaju dokazati kako paze na svoje radnike, kako im plaćaju edukacije, prekovremene, napredovanje i slično.

Turizam koji se događa u tri mjeseca godišnje i koji u tih nekoliko mjeseca povuče u svoje grotlo veliki dio onih koji nemaju posla samo je najbolji primjer velikog problema koji nije gospodarski već je kulturološki. Kultura neplaćanja koja je cvjetala u ovoj državi godinama, kako između tvrtki tako i prema radnicima, jako je opasna.

Primjerice, što vrijedi velikim hotelskim kućama činjenica kako se odnose prema radnicima u turizmu, a većina se odnosi više nego pohvalno, kada u njihovom susjedstvu, možda samo ulicu do njihovog hotela radnici u nekom lokalnom ugostiteljskom objektu ne primaju plaću ili spavaju u garaži vlasnika jer, eto, on s njima nema kuda.
U zemlji u kojoj želimo stvoriti više radnika u turizmu i trebamo ih to je jednostavno kriva poruka jer oni koji bi i konobarili, kuhali ili spremali sobe radije to čine u susjedstvu, gdje su pošteno plaćeni, i to ne samo pošteno nego i na vrijeme. I da, stoji teza kako će naši ljudi u inozemstvu raditi poslove kojih ih je ovdje, kolokvijalno rečeno “kod kuće”, sram , ali stoji i ona druga da u inozemstvu imaju smještaj, plaću i sve ostalo na vrijeme – kao i slobodne dane i slično.
Tu nakaradnu pojavu tretiranja radnika na krivi način, da to napišemo pristojno, prije svega trebaju osuditi poslodavci i početi pritiskati državu da se kazne za takve među njima pooštre i da se poslodavački prostor od njih očisti.

Presudna uloga države

To je danas najvažnije za poslodavce jer radnici u ovom trenutku imaju kuda, od Ljubljane do Stockholma, a poslodavci nemaju bazene radnika koji su blizu i na raspolaganju. Uloga države u toj situaciji je velika i iznimno važna, a oni koji vode državu moraju toga biti svjesni.

Tek kada se taj dio, rad bez plaće, dovede u red možemo početi pričati o visinama plaća i slično, jer ako taj dio ne riješimo nećemo imati kome podizati plaću. Uvoz radnika je sasvim normalan, ali što će biti onog trenutka kada netko ne plati stranog radnika, a država ga ne zaštiti. Takva negativna reklama izvan granice sigurno nam ne treba.