Iako se cijelo 20. stoljeće smatralo da su energetski resursi, ponajviše nafta, plin i ugljen, ograničeni, a zbog čega su se vodili i mnogi ratovi, sve više prevladava znanstvena spoznaja da su energetski resursi u načelu nepresušni. O tome je bilo govora na nedavnoj konferenciji "Strojarstvo u energetskoj tranziciji", koja se održala u sklopu 100. godišnjice Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu.

Iako je u nekim boljim vremenima u fokusu znanstvenika s FSB-a bila možda brodogradnja, danas je to energetika. O tome govori i činjenica da je središnji panel imao naziv "100% obnovljiva Hrvatska – koje tehnologije pobjeđuju?", koji je okupio niz vodećih hrvatskih stručnjaka za energetiku, posebno onu "pametnu" i obnovljivu.   Danas je razvoj energetike, barem u Europi, određen nekim međunarodnim sporazumima, prije svega agendama Europske unije, kako one najpoznatije 20-20-20 koja podrazumijeva da se do 2020. godine, a u odnosu na baznu 1990., smanji potrošnja energije za 20 posto, a da barem 20 posto bude iz obnovljivih izvora, te da se smanji ispuštanje CO2 za 20 posto, tako i ambicioznijih planova za razdoblje do 2030. i 2050.

Ti planovi koji podrazumijevaju gotovo potpunu eliminaciju nafte, ugljena, a i plina te potpuni prelazak na dekarboniziranu i obnovljivu energiju. Čitavoj priči je dodatnu snagu dao i Pariški sporazum, kojeg ostatak svijeta uglavnom odbacuje, ali je u Europi postao svojevrsni dio "pravne stečevine". Iako se u ovoj tematici najčešće govori o ekologiji i zdravom okolišu, dekarbonizirana energetska agenda je omogućila mnogim zapadnoeuropskim zemljama, Njemačka i Danska su neke od njih, da na tom tragu razviju novu granu industrije, a čija vrijednost se već danas mjeri u stotinama milijardi eura.  Tako u EU već postoji niz zemalja koje su već dobrano zakoračile u dekarboniziranu ekonomiju. Norveška i Danska već danas oko polovice svojih energetskih potreba zadovoljavaju iz obnovljivih izvora, unatoč činjenici da je Norveška jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte i plina. 

Optimističan plan Danaca
Iva Ridjan Skov, s danskog Sveučilištu u Aalborgu, bavi se energetskim planiranjem tamošnjeg gospodarskog i elektroenergetskog sustava. Kolika je razlika Hrvatske i Danske dovoljno govori i njezino iskustvo jer je ona sa svega 31 godinu u Danskoj uspjela dobiti zvanje izvanrednog profesora budući da je ono čime se ona bavi kvalitetno i potrebno tamošnjoj znanosti, a i društvu. 

Ridjan Skov objašnjava da se gotovo polovica energije u Danskoj dobiva iz OEI, a od toga 50%o iz kogeneracije, 40% iz vjetra te 10% iz bioplina. Najveći problem je promet koji bi trebao biti elektrificiran u bliskoj budućnosti, no za sada je i dalje veliki uteg danskim nastojanjima da smanje ispuštanje CO2. Danska planira do 2050. godine u potpunosti prijeći na obnovljive izvore energije. Gdje je tu Hrvatska? Zahvaljujući činjenici da se naša energetika u proteklih 100-injak godina uglavnom temeljila na hidropotencijalu, činjenica je da mi danas većinu električne energije dobivamo iz HEP-ovih hidrocentrala.  

Prednost vjetroelektranama
Kada je EU direktiva 20-20-20 donesena ranih 2000-ih, iako Hrvatska nije bila članica EU-a, već tada smo zadovoljavali stroge europske kriterije jer smo imali 24% proizvodnje energije iz OIE. Do lani se to popelo za samo tri posto na 27%, a zahvaljujući oko 1000 megavata snage instalirane uglavnom u vjetroelektrane, a nešto manje u fotonaponske sustave, biomasu, bioplin te geotermalne izvore.  Hrvatska ima veliki potencijal u solarima zbog broja sunčanih dana, a koji je neusporediv sa zemljama sjeverne Europe.

Tu je i biomasa budući da nam je pola zemlje pokriveno šumama, a i činjenicu da nam je drvna industrija jedan od motora gospodarstva i zaposlenosti.  No kao i u većini ostalih zapadnih zemalja, i u Hrvatskoj se nameće problem prometa. Naime, da bi se promet elektrificirao potrebna su velika ulaganja u nove energetske potencijale, a još više u energetsku mrežu. Procjene su da kada bi danas elektrificirali polovicu našeg voznog parka osobnih automobila, trebalo bi nam oko 20% više struje i 20 puta veća snaga elektroenergetske mreže koja bi mogla logistički obaviti taj posao.  

Brzi rast cijene emisije CO2
Usto, postoji niz kategorija vozila koja se, barem u bližoj budućnosti, ne planiraju elektrificirati iz tehničkih i sigurnosnih razloga. Tu su, prije svega, teški kamioni, autobusi, zrakoplovi te brodovi. Za njih struka, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, planira tehnologiju vodika.  Vodik se već, više ili manje eksperimentalno, koristi u prometnim sustavima jugoistočne Azije, SAD-a i Europe, no velika ulaganja u infrastrukturu i dodatna istraživanja se tek očekuju. Svi veliki proizvođači automobila su najavili da će za 2-3 godine imati serijske automobile pogonjene vodikom. Za razliku od struje koju je teško dugoročnije skladištiti u većim količinama, vodik je plin za kojeg ne bi trebalo biti problema, a što bi uvelike olakšalo logistički lanac njegove uporabe. 

Na razvoj energetike, a i čitavog gospodarstva, već sada utječu emisije CO2, odnosno cijena koja se plaća za te emisije, a u budućnosti će još i više. Kada se nakon sporazuma iz Kyota, kasnih 1990-ih, počelo trgovati emisijama stakleničkih plinova, njihova cijena se kretala oko 3-5 eura po toni, danas onda doseže 17-25 dolara, a do 2050. se očekuje da će dosegnuti i 100 dolara.

S obzirom na to, mnoge industrije koje se temelje na karbonskim tehnologijama imat će dodatne troškove te je pitanje kako će i koliko moći konkurirati novim tehnologijama. Hrvatska je kao dio EU-a u svim trendovima koji važe u Uniji, no svi stručnjaci upozoravaju kako bismo morali pronaći nišu koja bi omogućila i razvoj domaće tehnologije i industrije kako od dekarbonizirane agende ne bi imali samo ekološke, nego i opipljive gospodarske i ukupne društvene koristi.