Hoće li globalna suradnja napokon izaći iz mrtvila u 2019. godini? Čini se da dogovor koji je međunarodna zajednica nedavno postigla vezano uz "pravilnik" za provedbu Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama pruža malo nade. Međutim, istraživanja javnog mnijenja nagovještaju da mnogi ostaju zabrinuti da će globalna ekonomska recesija ili velika geopolitička kriza testirati otpornost međunarodnog sustava. I uopće nije izvjesno da će sustav proći taj test.

Utjecaj horizontalnih mreža
Kako u ovom trenutku stoje stvari, možda su najveće prepreke međunarodnoj suradnji one političke. Tijekom posljednjih nekoliko godina, svjedočimo intenziviranju zazora od međunarodne suradnje, čiji je uzrok djelomično strah, potaknut populističkim političkim vođama u brojnim zemljama, da transnacionalne "elite" pokušavaju nametnuti "globalizam": "ideologiju koja daje prednost neoliberalnom globalnom poretku nad nacionalnim interesima".

Međutim, čini se da sve veći zamah dobivaju stavovi koji pobijaju te tvrdnje. Brojni svjetski vođe vjeruju da su zemlje zapadnog svijeta potratile svoj utjecaj na međunarodni sustav kroz političke i vojne intervencije u tuđe poslove bez ikakvog jasnog svršetka. Neki također tvrde da se globalne elite samo pretvaraju da provode socioekonomske promjene, dok zapravo održavaju status quo koji im je pogodovao. Međutim, mnogi vjeruju da su u ovom trenutku vertikalne hijerarhije koje već dugo održavaju globalni poredak suočene s preprekama koje predstavljaju rastući politički i gospodarski utjecaj horizontalnih mreža.

Često se tvrdi da su čak i Sjedinjene Američke Države promijenile stav, isprva su podržavale multilateralni sustav, da bi ga naposljetku narušavale. Ali, iako bi vjera u globalizam, urotu odozgo prema dolje čiji je cilj nametnuti međunarodni sustav koji nadmašuje nacionalni suverenitet, mogla biti mrtva, globalizacija je živa i zdrava. Kao što je povjesničar Yuval Harari rekao u svojoj knjizi Sapiens, povijest nastavlja s kretanjem "polagano u smjeru globalnog jedinstva." Učinkovit i otporan međunarodni poredak, koji se sastoji od snažnih nacija-država, stoga i nadalje ostaje od temeljne važnosti.

Izazovi za profesionalce
Svjetski vođe ne preispituju potrebu za takvim poretkom. Umjesto toga, najveći politički izazov za međunarodnu suradnju predstavlja upravljanje našim diverzificiranim i pluralističkim svijetom unutar etablirane institucionalne arhitekture te istovremeno pobijediti težnju među nekima prema povezivanju svakog napora za uobličavanje globalizacije globalizmom, internacionalizmom ili imperijalizmom. Što bi bilo potrebno za izgradnju otpornijeg sustava, sposobnog za podnošenje naglih šokova i istovremeno održavanje vlastitih osnovnih funkcija? Odgovor nije jednostavan. Dok je nedavno provedeno važno istraživanje o tome što čini neku osobu otpornom, nema jasnog sveobuhvatnog objašnjenja o tome što čini neku zemlju ili međunarodni sustav otpornim.

Unatoč tome, čini se da ljudski rod ima predispoziciju prema izgradnji opsežnih organizacijskih sustava. U svojoj knjizi Sapiens, Harari bilježi napore trgovaca, proroka i osvajača tijekom milenija, usmjerene na "uspostavljanje poretka koji bi bio primjenjiv za svakoga i svugdje". To ga je navelo na primjedbu da su ljudi jedine društvene životinje "vođene interesima cijele vrste kojoj oni pripadaju". U praktičnom smislu, najnoviji međunarodni poredak mora opravdati četiri upečatljiva događaja koji karakteriziraju najnoviju inkarnaciju globalizacije.

Prije svega, svijet se kreće prema multipolarnom sustavu, u kojem Sjedinjene Američke Države nisu više dominantna međunarodna sila. Povrh toga, zakoračili smo u epohu antropocena, u kojem ljudska aktivnost vrši primaran utjecaj na klimu i okoliš. U ovom smo trenutku sposobni uništiti ostale vrste na tako učinkovit način da, kao što upozorava Edward O. Wilson, mogli bismo i "istrijebiti više od pola svih vrsta do kraja ovog stoljeća". Treće, uslijed naglo rastuće nejednakosti, ekonomska inkluzija i jednakost postale su prioritetima za brojne glasače.

To će oblikovati nacionalnu politiku u doglednoj budućnosti te stoga pomoći u određivanju sudbine postojećeg liberalnog poretka. Naposljetku, ono što izvršni predsjednik WEF-a, Klaus Schwab, naziva četvrtom industrijskom revolucijom, primorava nas da razmislimo o tome "kako tehnologija utječe na naše živote i preoblikuje naš ekonomski, društveni, kulturološki i ljudski okoliš". Primjerice, ekonomist Richard Baldwin predviđa arbitražu stopa plaća u uslužnom sektoru, omogućenu digitalnim platformama. Posljedično, on upozorava "stotine milijuna radnika u uslužnom sektoru i profesionalaca u naprednim gospodarstvima će, po prvi put do sada, biti izloženo izazovima i prilikama globalizacije".

Nova globalna arhitektura
Obzirom na promjenjivu prirodu globalizacije, možda bi je se moglo bolje razumjeti s konceptualnog aspekta nego kao povijesni fenomen. To je objašnjenje vezano uz odabir teme predstojećeg godišnjeg sastanka Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, u Švicarskoj: "Globalizacija 4.0: oblikovanje globalne arhitekture u doba četvrte industrijske revolucije". Neće bit lako dokučiti kako na najbolji način utjecati na tijek globalizacije.

No, čini se da i prema tome ljudski rod ima prirodnu sklonost. Doista, brojni znanstvenici sada vjeruju da razmišljanje o budućnosti predstavlja određujuću karakteristiku ljudskog roda i tvrde da je "preispitivanje budućnosti, bilo svjesno ili nesvjesno, središnja funkcija našeg velikog mozga" te da planiranje za budućnost ima za posljedicu manje stresa – i više sreće. Razmišljanje o budućnosti naše planete ljudskom je rodu duboko usađeno, a ta budućnost iziskuje robusniju i otporniju institucionalnu arhitekturu koja opravdava četiri ključne sile koje oblikuju Globalizaciju 4.0. Trebali bismo prionuti na posao njene izgradnje.

© Project Syndicate, 2019.