Problematika naplate potraživanja postala je više nego aktualna tema u posljednjih 10 godina i upravo zato su zakonska rješenja doživjela izuzetan razvoj. Pritom ne znači nužno da su sva rješenja bila dobra i produktivna, da su fer i ravnopravno štitila prava vjerovnika i dužnika.

U tom razdoblju očiti su bili trendovi moguće i prekomjerne zaštite dužnika, ali i obratno. Danas zakonodavac usmjerava pozornost samo na pitanje nekretnina kod dužnika npr. kroz novi Ovršni zakon s vidljivim trendom osobite zaštite dužnika. Ovdje je korisno podsjetiti da je isti Ovršni zakon 1999. godine uređivao prodaju nekretnine čak i bez bilo kakve donje granice vrijednosti cijene za koju se kupuje i tražbine koja se time namiruje.

Posebna tema u naplati potraživanja koja se lako gubi iz vida je pitanje zateznih kamata. Upravo zbog prekomjernosti tih kamata mnoga potraživanja nisu naplaćena. Vrhunac tog problema bio je 2004. godine kada je Sabor u formi tzv. vjerodostojnog tumačenja odlučio da se zatezne kamate više neće obračunavati kao do tada, ali je ipak ostavio njihovu visinu tada na 15 posto što je za mnoge dužnike nedostižno, a vjerovnike nenaplativo.

Vrste postupaka

U međuvremenu, različitim zakonima definirani su novi oblici naplate potraživanja od kojih su neki vrlo intenzivno zaživili, a drugi uzrokovali pravne dileme i faktično napuštanje u praksi. Može se zaključiti da je danas na raspolaganju najveći dosad raspon zakonskih alata za naplatu, ali koji nose sada već vrlo vidljive prednosti i nedostatke. Vrsta instrumenta za naplatu ili postupka koji će se koristiti nije sama po sebi više ili manje kvalitetna već to primarno ovisi o svrsi za koju se koristi, ali i samoj osobi dužnika. Što se vrsta postupaka tiče mogu se podijeliti na sudske i izvansudske. Iako će svatko na prvi pogled percipirati sudske postupke kroz klasične tužbe, dugotrajnost, neizvjesnost i visoke troškove jasno je da to nije nužno tako.

Na primjer, javno je manje primijećeno kako su mnogi zakoni pojačali ulogu suda glede naplate kroz vrlo efikasne tehničke alate. Sada je tako moguće tražiti mjeru izdvajanja sredstava o kojima se vodi parnica na početku parnice. Sada je, također, moguće tražiti da sud putem Porezne uprave provjeri je li utuženo potraživanje porezno knjiženo kod dužnika i ako da, time ono prestaje biti sporno za sud.

Na snazi je od 2015. godine i predstečajni postupak kojeg dužnici ne mogu zlouporabiti. Svima nam je bilo poznato kakav je bio prethodni, ali je nepoznanica kakav će biti budući. Prema aktualnoj objavi nadležnog Ministarstva jedino je očito da će biti ponovno novi zakon koji će svakako utjecati na naplatu potraživanja. Nije se primijetilo da je tzv. automatski stečaj izbrisao gotovo polovicu nenaplaćenog duga ove godine kod pravnih osoba, dobro očistio tržište, te uskladio statistiku i stvarnost.

Što se tiče instrumenata naplate vrijeme je pokazalo vrlo zanimljive “pluseve i minuse”. Za početak, zadužnica kao najčešći instrument ima prednost što se brzo i lako pribavlja, ako je dužnik želi dati. Ona im čak jaču efikasnost od sudske presude. Naime, prema zakonu su to obje ovršne isprave, ali je zadužnica “ovršnija” jer se njome sredstva prenose isti dan, a presudom nakon 60 dana. Naravno da je to jedna od pogrešaka Ovršnog zakona. Naši gospodarstvenici u pravilu su ih uvijek izdavali bez definiranih uvjeta, tako da su ponekad uzrokovali sudske sporove zbog korištenja zadužnice. Ipak, valja naglasiti da zadužnica ima ograničeni doseg u slučaju blokade računa dužnika, a pohvalno je to što je zakon prepoznao svoju pogrešku kod zastoja ovrhe zadužnica čime se omogućavalo preskakanje redoslijeda.

Zamke faktoringa

Mjenica kao najstariji instrument osiguranja i naplate gotovo je iščeznula iz redovite uporabe. Temelji se na izuzetno arhaičnom i nejasnom Zakonu o mjenici (dok ne postoji npr.Zakon o zadužnici). Sada je postala vrlo aktualna i izaziva pravne dvojbe kroz slučaju Agrokor gdje se pojavila u vidu različitih transakcija, ali i propusta. Klasične hipoteke su svima poznate i imaju svoj pravni standard, dok su fiducije bile vrlo popularne, ali su zbog pravnih nejasnoća u realizaciji gotovo napuštene u bankarskom sektoru. Ovrha putem javnog bilježnika je instrument naplate koji ostaje svakom vjerovniku ako nema ništa u rukama osim, svog nenaplaćenog računa. Izraz ovrha u tom postupku nije najsretniji jer uzrokuje nesporazume s istim izrazom ovrha, ali temeljem ovršnih isprava (zadužnica, presuda idr.). Znakovito je da i dalje izuzetno velik broj ovrha putem bilježnika završava u sudskom sporu. Na primjer, samo Trgovački sud Zagreb u posljednje tri godine prima između šest i sedam tisuća takvih sporova godišnje. Zanimljiv je i pogled nekih EU institucija u odnosu na našu ovrhu putem javnog bilježnika koje osporavaju ovlast bilježniku da na taj način zamjenjuje sud. Dugo je za uredne vjerovnike, ali i dužnike faktoring bio elegantno rješenje naplate. Međutim, naš najveći slučaj zbog kojeg smo i napravili poseban zakon bacio je novo svjetlo na faktoring. Svi smo naravno znali odgovor što je cilj i smisao faktoringa, ako dužnik uredno plaća. Upravo zato većina uglednih vjerovnika i njihovih revizora čak je kod sebe u cijelosti zatvarala potraživanja prema dužniku već isplatom od faktoring društva.

Dakle, rizik regresa nije postojao ni u životu niti u reviziji, a niti su pravnici imali razloga tumačiti ga na različite načine. Sada kada se on dogodio u stvarnosti, sve postaje aktualno i morat ćemo naći neke odgovore na situacije koje prije nismo imali. Što ako faktoring društvo otkupljuje dospjela potraživanja? Što ako ne naplaćuje potraživanja i kao ne naplativa zatim vraća regresnom jamcu? Pitanja su mnoga, a odgovori nepouzdani. Za kraj, najzanimljiviji trend u naplati potraživanja provlači se u tišini posljednjih godina. Riječ je o otkupu potraživanja. Ne misli se naravno na spomenuti faktoring nego na fondove i druge subjekte koji su sustavno već otkupili veći dio svih dospjelih potraživanja iz bankarskog sektora. Je li to društveno i ekonomski korisno, vrijeme će pokazati.

Naš Ovršni zakon otvorio je mogućnost za promjenu ovrhovoditelja tijekom ovrhe bez suglasnosti dužnika prije nekoliko godina. Parnični zakon to još ne dopušta.

Tranzicija kapitala

Može biti pitanje što znači kada zakon jasno regulira da kredite mogu davati samo banke, ali isti taj zakon odmah zatim otvara vrata da bančin kredit može otkupiti bilo tko. Je li doista dužniku svejedno tko mu je vjerovnik ili je dužnik birao od koga će uzeti kredit? Zasad ne mogu biti vidljive posljedice ove velike tranzicije kapitala.

Možda će ona biti za sve korisna, ali kad su dugovi u pitanju svakako će i država trebati potaknuti sluh da prava vjerovnika nisu apsolutna, kao što smo to razumjeli u slučaju nekretnina kroz ovih 18 godina evolucije Ovršnog zakona.