S manje ili više nervoze prošli smo kroz još jedan “pljusak” politikantskih obećanja. Naslušali smo se od stranačkih prvaka, ali i njihovih sljedbenika neovisno o koloritu dresova koje nose, bajki o boljem životu darujemo li svoj glas u nedjelju upravo njima.

Zborilo se ovoga puta dosta i o planovima vezanim za nacionalnu poljoprivredno-prehrambenu politiku, no mlako i ujednačeno. Gotovo da su se svi međusobno kopirali u idejama. Svima su u fokusu bili zemljište i njegovo (ne)legalno korištenje, odnosno pogodovana raspodjela državnih hektara te model (ne)poštene isplate potpora koji bi gotovo svi mijenjali, iako zajednička poljoprivredna politika Europske unije članicama, pa tako i Hrvatskoj od 2013. diktira pravila za 90 posto od ukupne visine potpora.

O niskoj samodostatnosti u primarnoj proizvodnji unatoč odličnim zemljopisno-klimatskim uvjetima, golemu uvozu hrane i tanašnom izvozu govorilo se sporadično, apsolutno nedovoljno dok se o prekobrojnoj državnoj administraciji u poljoprivrednom resoru nije čula ni riječ.

Samo u razdoblju od 2006. do kraja srpnja 2016. godišnje je broj službenika u ukupnom resoru poljoprivrede (ministarstu i agencijama) uvećavan za više od 100 novozaposlenih. Prije desetak godina bilo ih je 1411, na kraju srpnja ove godine 2543! Ovdje možda vrijedi podsjetiti na podatak iz ratne 1992./93. kada je Ministarstvo poljoprivrede brojalo 260-270 zaposlenika, koliko danas zapošljavaju pojedine sektorske uprave. Unatoč gubitku dijela teritorija, velikom broju prognanika i izbjeglica 1992. suficit vezan uz hranu u robnoj razmjeni iznosio 36 milijuna dolara, a sljedeće godine 54 milijuna. Bilo je to u mandatu ministra poljoprivrede Ivana Majdaka.

Tri mjere

Za pet mjeseci 2016. izvoz hrane donio je 9,2 milijarde kuna, uvoz je odnio više od 16 milijardi. Misli li ozbiljno reformirati sadašnji sustav budući ministar poljoprivrede sa svojim timom (usto, trebao bi ga sam izabrati, a ne da mu bude nametnut koalicijskom križaljkom) morao bi najveću pozornost usmjeriti projektima koji bi za učinak imali rezanje uvoza i birokracije za 50 posto, te rast izvoza za bar 50 posto.

Sadašnja samodostatnost iskazana je uglavnom u mandarinama i jabukama, pšenici i kukuruzu, peradarstvu i konzumnim jajima. Staviti u funkciju po transparentnim kriterijima ne samo državne već i privatne hektare danas zarasle korovom ambrozije ali, ne da bi pojedinci na tzv. ekološkim pašnjacima bez stoke ubirali izdašne potpore mjerljive milijunima kuna.

Imperativ, ne samo za nove hektare, mora biti proizvodnja koja će smanjiti današnji golemi uvoz pojedinih vrsta mesa, poput svinjetine, ali i mlijeka te povrća i voća. Država naravno, mora prethodno dati okvir kojim će urediti tržišne odnose i proizvodnju učiniti isplativom. Kako za potrošnju na domaćem tržištu tako i za izvoz. Ovdje definitivno nije riječ o nemogućoj misiji već o tome da budući ministar uz volju i teoriju mora imati i praktičnih znanja iz agrara. Usto, sa svojim timom treba postaviti crtu neprobojnu za lobije (ne samo iz velikih tvrtki već i iz udruga) koji su proteklih godina (su)kreirali mnoge odluke ne razmišljajući ni dugoročno ni o mogućim širim negativnim posljedicama.

Vrijednost primarne proizvodnje u stočarstvu između 2011. i 2015. radi nesmotrenih odluka (su)kreatora agrarnih politika pala je sa 1,05 milijardi eura na 762 milijuna, a u biljnoj proizvodnji sa 1,66 na 1,18 milijardi eura.

Konsenzus politike

Proizvodnja hrane nikada u Našoj Lijepoj nije dobila pravu oznaku strateškog sektora. Za razliku od većine država gdje vladajući i oporba prepoznaju njegovu iznimnu važnost u RH nikada nije postignut ni minimalni konsenzus svih političkih opcija već i tu nepotrebno lome koplja i čine štetu. Pa je danas iz uvoza svaki drugi proizvod.

Nedavna odluka njemačke kancelarke Angele Merkel o desetodnevnim zalihama hrane u svakom kućanstvu mnogima je izgledala luckasto, bilo je i viceva. Migrantska kriza i postavljanje ograda na granicama, ali i moguće elementarne katastrofe poput razornih potresa, ma koliko bježali od njih mislima, morale bi zbližiti sve političke opcije u Hrvatskoj u konsenzusu oko poljoprivredno-prehrambenog sektora.