Uspjeh demokracije zapadnjačkog stila nakon Drugog svjetskog rata temeljio se na nacionalnim društvenim ugovorima: građani su plaćali poreze, a država je omogućila uvjete za postojani gospodarski napredak, zajedno sa sigurnim radnim mjestima, mrežom socijalne sigurnosti i redistributivnom politikom koji su smanjili dohodovni jaz između vlasnika i radnika. Iako je razina redistribucije i raspoloživosti sigurnih radnih mjesta varirala među državama, velika većina građana povjerovala je u taj aranžman.

Međutim, tijekom posljednjih desetljeća, globalizacija je potkopala poslijeratni društveni ugovor kroz slabljenje države-nacije. Povećana globalna trgovina i financijski tokovi doprinijeli su prosperitetu, ali su također stvorili gubitnike. Dohodovna nejednakost porasla je u nizu zemalja, a koncentracija bogatstva na samom vrhu više se ne doima podnošljivom. Nadalje, globalna financijska kriza 2008. godine nagrizla je povjerenje javnosti u kontinuirani gospodarski napredak. Demokratske vlade trenutačno su suočene s dva glavna izazova prilikom pokušavanja oživljavanja društvenih ugovora vlastitih zemalja.

One moraju osigurati snažnu i učinkovitu sigurnosnu mrežu kroz prilagodbu socijalnih politika i politika tržišta rada novom svijetu rada. One također moraju poduzeti konkretne korake po pitanju isporuke globalnih javnih dobara – poput hvatanja u koštac s pitanjem klimatskih promjena – osiguravajući na nacionalnoj razini podršku međunarodnoj suradnji.

Vrijeme digitalne ekonomije

To neće biti lako. Gospodarski poremećaj, zajedno sa zabrinutošću vezanom uz migraciju i izbjeglice, pomogli su u dovođenju na vlast neonacionalističkih populista u nekoliko zemalja. Prezir američkog predsjednika Donalda Trumpa prema, primjerice, globalnim pravilima i multilateralnim institucijama, objedinjuje poteškoće ostalih nacionalnih vlada po pitanju napretka vezano uz gospodarska i sigurnosna pitanja.

Iako se nezaposlenost općenito smanjila, nove tehnologije i rastuća konkurencija iz Kine stvorile su snažan osjećaj nesigurnosti u naprednim gospodarstvima. Istina, digitalna ekonomija vrlo je obećavajuća. No, i ona je disruptivna i mijenja prirodu rada time što čini radna mjesta manje sigurnima i povećava potrebu za kontinuiranim učenjem. To vrijedi i za gospodarstva u nastajanju.

Stoga je najveći prioritet vladama ažuriranje vlastitih socijalnih politika i politika tržišta rada kako bi odrazile te digitalne pomake. Prije svega, socijalne povlastice moraju postati u potpunosti prenosive i biti “vlasništvo” radnika, umjesto da budu povezane uz određeno radno mjesto.

Neki zagovaraju obnavljanje društvenog ugovora kroz univerzalni temeljni dohodak koji država isplaćuje svakom odraslom građaninu. Pobornici te ideje često ne preciziraju jasno razmjere univerzalnog temeljnog dohotka koje imaju na umu i što bi on točno trebao zamijeniti, ali programi koji ga predviđaju za sve građane, čak i za imućne, jednostavno su nepristupačni. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama, univerzalni temeljni dohodak koji mjesečno iznosi 1000 dolara koštao bi jednako kao cjelokupni savezni proračun.

Zajemčeni temeljni dohodak

Bolja opcija bio bi izdašan negativan porez na dohodak, ili “zajamčeni temeljni dohodak”. Za razliku od univerzalnog temeljnog dohotka, zajamčeni temeljni dohodak mogao bi biti dostupniji, a on bi dao ljudima čiji je dohodak ispod određene razine poticaj za rad dok bi istovremeno imao redistributivni učinak.

Povrh toga, zaposlenici bi mogli imati pojedinačne digitalne račune na kojima bi s vremenom mogli dobivati bodove namijenjene za trošenje na prekvalifikacije i dodatno obrazovanje. Takav program već postoji u Francuskoj i mogao bi se proširiti na način da uključuje osiguranje za slučaj nezaposlenosti, povlastice u slučaju izbivanja s posla iz osobnih razloga, pa čak i mirovinske povlastice.

Sustav poput takvoga iziskivao bi zaštitne mehanizme namijenjene zaštiti privatnosti pojedinca i sprječavanju upotrebe osobnih podataka u političke svrhe. Iako je izbor pojedinca najprivlačniji u takvom sustavu, također je poželjna određena količina zaštite od nesmotrenosti.

Uslijed tih upozorenja, sustav bodovanja s povlasticama koje su u potpunosti prenosive bio bi pogodan za novi svijet rada i mogao bi postati temeljem obnovljenog društvenog ugovora.

Kako smanjiti ljutnju?

Drugi prioritet društava je uključiti elemente u obnovljenim društvenim ugovorima koji olakšavaju opskrbu globalnim javnim dobrima i sprečavaju politiku osiromašenja susjeda koja donosi kratkoročne dobrobiti na nacionalnoj razini kroz činjenje štete drugima i poziva na osvetu. Iako većina politika ima primarno učinak na nacionalnoj razini, globalizacija je došla u fazu u kojoj se mogu postići određeni ishodi samo kroz međunarodnu suradnju.

Ta globalna javna dobra mogu biti vrste “najslabije karike”: ne pridržavanje jedne ili nekoliko zemalja moglo bi potkopati globalne napore vezano uz rješavanje problema koji se tiče sviju nas.

Primjeri toga uključuju pripreme za epidemiju, sprječavanje nuklearne proliferacije i izbjegavanje utrke do dna vezano uz nacionalne porezne stope. Ostala javna dobra su “aditivna”. Primjerice, učinkovita zaštita od klimatskih promjena ovisi o sumi napora svih zemalja usmjerenih na smanjenje emisija ugljikovog dioksida.

Isporuka globalnih javnih dobara veliki je izazov jer naravno ne može postojati društveni ugovor između građana i nepostojeće globalne vlasti. No, adekvatna isporuka globalnih javnih dobara iziskuje da se nacionalne vlade smatraju odgovornima za razmjere i uspjeh njihove međunarodne suradnje u isporuci takvih dobara.

Obnovljeni društveni ugovor koji odgovara novoj prirodi rada i globalizaciji ključan je za smanjenje trenutačno rasprostranjene nesigurnosti i ljutnje te za osiguranje budućnosti demokracije. S tog aspekta, podrška mladih birača diljem svijeta političkim programima koji uključuju oba potpornja pruža snažan razlog za nadu.

© Project Syndicate, 2019.