Referendum o Brexitu u Velikoj Britaniji i predsjednička utrka u Sjedinjenim Američkim Državama pokazali su, između ostalog, da je nepovjerenje javnosti vezano uz globalnu integraciju u porastu. To bi nepovjerenje moglo osujetiti nove trgovinske sporazume koji se trenutno provode i spriječiti započinjanje rada na novim sporazumima.

Ne bi trebalo podcjenjivati opasnost koju implicira taj scenarij. Izolacionizam i protekcionizam, ako odu predaleko, prekinuli bi gospodarski mehanizam utemeljen na trgovini, koji je omogućio mir i prosperitet u svijetu desetljećima. Kao bivša trgovinska ministrica za Kostariku, znam s kakvim su poteškoćama suočene zemlje – na podjednak način one razvijene, kao i zemlje u razvoju – u osmišljavanju trgovinskih politika koje će donijeti pogodnosti za cijeli njihov narod. Međutim, samo zato što je teško izići na kraj s posljedicama globalizacije ne znači da bismo trebali dignuti ruke i odustati. 

Uklanjanje zapreka
U zemljama u razvoju, trgovina je dovela do visokog rasta i tehnološkog napretka. Prema Svjetskoj banci, nakon 1990. godine trgovina je pomogla prepoloviti broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu. Ali te dobrobiti, iako dojmljive, nisu nužno trajne. Ako se zemlje s visokim prihodima i njihovi potrošači zatvore prema globalnim tržištima, najviše će trpjeti najsiromašniji ljudi svijeta.Trgovina napreduje u otvorenom okruženju voljnih sudionika koji djeluju u dobroj vjeri i vođeni su jasnim pravilima.

Izostanu li ti uvjeti, sile globalizacije mogu pretvoriti suradnju u sukob. Eto zašto bi se kreatori politika trebali usredotočiti na četiri područja. Ponajprije, zemlje bi trebale odustati od protekcionističkih mjera koje trenutno provode i čvrsto se obvezati da neće provoditi politike koje narušavaju globalna tržišta.  Nadalje, zemlje bi se trebale udružiti u cilju ažuriranja međunarodnih pravila prema kojima se odvija trgovina kako bi se razračunale s promjenjivim gospodarskim uvjetima i učinkovito provele ispregovarane sporazume.  

Treće, pojedine zemlje i institucije poput Svjetske trgovinske organizacije trebale bi djelovati zajedno u cilju uklanjanja zapreka koje povećavaju trgovinske troškove. Osobito moraju ukinuti potpore poljoprivredi, ukloniti ograničenja na trgovinu uslugama, poboljšati povezanost, olakšati prekograničnu trgovinu i ulaganja i povećati trgovinsko financiranje.

Tko će snositi troškove?
Naposljetku, što je i najvažnije, imućne zemlje trebale bi podupirati nastojanja zemalja u razvoju za daljnjom integracijom u globalno gospodarstvo. Obzirom na činjenicu da trgovina smanjuje siromaštvo; to je moralni imperativ, a također je neophodno za mir i stabilnost. 

Poticati trgovinu
Nesumnjivo, trgovina mora oslobađati sve zemlje i sve ljude, od radnika u tvornicama suočenim sa zatvaranjem postrojenja u Europi ili u Sjedinjenim Američkim Državama do obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava zarobljenih u neformalnom gospodarstvu Afrike i Južne Azije. Ali oni koji ukazuju na to da je trgovina igra nulte sume samo izbjegavaju odgovor na teško pitanje: tko bi trebao snositi bolne troškove izmještanja nastale uslijed trgovine i novih tehnologija?

Koje će politike omogućiti izmještenim ljudima iskorištavanje novih mogućnosti? Kako zemlje mogu održavati rast temeljen na produktivnosti u doba učestalih i iznenadnih prekida isporuka? Izazovi globalne integracije nisu novi, ali se ne mogu niti ignorirati. Kreatori politika trebali bi obratiti pozornost na lekcije iz ekonomske povijesti. Prije svega, trebali bi imati na umu da je čak i tijekom proteklih razdoblja brzih tehnoloških promjena daleko više ljudi uživalo u dobrobitima slobodne i otvorene trgovine nego od protekcionističkih zapreka. Niti jedna zemlja u današnjem svijetu ne može se izolirati od strane robe, usluga, kapitala, ideja ili ljudi. Umjesto toga vođe bi trebale poticati trgovinu u cilju uključivanja većeg broja ljudi.

Oni to mogu postići usvajanjem međunarodnih pravila za upravljanje otvorenošću i međuovisnošću; uspostavljanjem jačih mreža socijalne sigurnosti; ulaganjem u inovacije, obrazovanje,  usavršavanje vještina, te u infrastrukturu; također, stvaranjem povoljnijeg regulatornog okruženja za poslovanje i poduzetnike u cilju poticanja snažnijeg i inkluzivnijeg rasta. Niti jedna zemlja ne može sama pružiti dugoročni prosperitet svojim ljudima. Uža međunarodna suradnja i ekonomska integracija jedini su put napretka. 

© Project Syndicate, 2016.