Premda su prošla tek dva mjeseca od posljednjega sastanka članova Vijeća ECB-a na kojem su predstavljena inflacijska očekivanja u eurozoni za 2016. i 2017. godinu, već se otvoreno priznaje kako su prognoze predstavljene u smjernicama Vijeća promašene, čime se indirektno najavljuju nove smjernice koje bi mogle biti obznanjene već na sljedećem sastanku u ožujku.

Ključni faktor koji pritišće cijene na niže je globalni pad cijena nafte, pri čemu je oporavak razine cijena hrane tek vrlo blag. Naime, inflacija u eurozoni je pala sa 3% krajem 2011. na -0,6% u siječnju prošle godine, da bi porasla na tek 0,2% krajem prošle godine, reflektirajući tako razine daleko ispod ciljane od oko 2%. Dodatno, s obzirom na važnu ulogu koju očekivanja imaju u formiranju trenutnih cijena nafte, zabrinjava pad zabilježen u cijenama ročnica nafte.

Naime, od lipnja prošle godine očekivane cijene nafte za sljedeće dvije godine pale su preko 40%. U skladu s time, u kratkom roku je ponovno izgledna deflacija prije nego zbog tehničkih faktora cijene porastu krajem godine, oblikujući tako nezadovoljavajuću W-krivulju inflacije.

Kredibilitet ECB-a
Kako bi središnja banka bila u stanju ostvariti svoj cilj, nužno je da ima kredibilitet, odnosno da tržišni akteri vjeruju da je sposobna ostvariti zacrtano. U skladu s time, ne čude posljednje izjave predsjednika Draghija kako bi središnja banka izgubila svoj kredibilitet kada bi odstupila od zacrtanog ciljanja inflacije, odnosno kada bi odjednom odlučila ciljati neku drugu ekonomsku varijablu. Sa tržišnog aspekta, očekivana reakcija ide u smjeru povećanja mjesečnog iznosa kupovine obveznica za 10 milijardi eura, tj. na ukupno 70 milijardi, zatim produživanja programa monetarnog otpuštanja za šest mjeseci (do rujna 2017.), te mogućeg novog rezanja kamatne stope na depozite za 10 baznih bodova (na -0,40%) na sljedećem sastanku u ožujku.

Generalno gledajući, ECB se brzim koracima približava krajnjim limitima onoga što realno može učiniti da osigura cjenovnu stabilnost. Naime, bez obzira na moguće novo rezanje kamatnih stopa, produživanje programa kvantitativnog otpuštanja ili eksplicitnijeg stava oko budućeg kretanja razine cijena, izgledno je da će ukupan učinak na inflaciju biti skroman.  U skladu s time, potrebna je odlučnija implementacija fiskalnih i strukturnih reformi na razini država članica eurozone koja bi dovela do promjena u očekivanjima tržišnih aktera, a posljedično i same razine cijena u eurozoni.

Premda se među ekonomistima vode žustre rasprave je li program monetarnog opuštanja ostvario zacrtane izravne i neizravne ciljeve, neke činjenice su nepobitne. Naime, deprecijacija eura naspram dolara uvelike je poboljšala konkurentnost izvoznika eurozone pri čemu se dio tih pozitivnih učinaka prelio i na zemlje regije gdje je vidljivo kako komponenta neto robne razmjene ponajviše doprinosi recentnim zabilježenim stopama rasta. Također, nedavni podaci ECB-a pokazuju kako banke u core zemljama eurozone ublažavaju kreditne standarde, pri čemu navedeno zasigurno možemo djelomično pripisati negativnoj stopi na depozite koja ugrožava profitabilnost samih banka.

Jačanje radikalne desnice
Unatoč tome, zabilježene stope rasta su nakon više od sedam godina od izbijanja financijske krize i dalje relativno niske, implicirajući moguće izgubljeno desetljeće. Usto, izazovi migracijske krize, političke nestabilnosti te jačanje radikalne desnice u dijelu članica Europske unije, kao i sve učestaliji referendumi oko pitanja daljnjeg članstva unutar same unije sugeriraju kako problemi nisu samo ekonomske naravi.  Konačno, turbulencije na svjetskim burzama uslijed zabrinutosti oko kineskog rasta, te posljedičnog učinka na svjetsku ekonomiju predstavljaju dodatne izazove čelnim ljudima vodećih svjetskih središnjih banaka s obzirom na osjetljivost veze između faze gospodarskog ciklusa i visine kamatne stope.