Zanimljiva i javnosti nadasve zabavna je rasprava o visini plaća sindikalnih čelnika. I tako je zapravo svaki put kada započne štrajk javnih ili državnih zaposlenika. I sada, da se razumijemo, pitanje plaće sindikalnih čelnika poput Vilima Ribića pitanje je za one koji ih plaćaju – njihovo sindikalno članstvo.

Jer kako je gospodina Ribić prozvao recimo glavne urednike da iznesu visine svoje plaće kada već novinari pitaju za visinu njegove, onda valja napomenuti kako glavni urednici za svoje plaće odgovaraju vlasnicima koji ih postavljaju jednako kako bi gospodin Ribič trebao odgovarati svom članstvu za svoju plaću. A tu dolazimo da malog problema ili ne slaganja u pogledima na načine na koje netko radi svoj posao. Jer kao što Ribić može propitkivati uređivačke politike na hrvatskoj medijskoj sceni i rad glavnih urednika tako bi i spomenuti trebali i morali moći propitkivati ulogu, lik i djelo sindikalnih čelnika i imati pravo s njima se ne slagati.

Prosvjedi traju predugo
Put i pravac kojim sindikalni čelnici u ovom trenutku u ovom štrajku vode svoje članstvo duboko je upitan i to iz više razloga. Prvi među njime je način na koji je političkim majstorstvom premijer Andrej Plenković sve povike i žalopojke sindikata bacio u drugi plan. Jednostavno je povećao plaće svima i ostavio građanima da razmišljaju na jednostavan način: "Što sada ovi prosvjetni radnici žele kada je svim podignuta plaća?".

Pa neka sindikalni čelnici objašnjavaju razliku između osnovice i koeficijenta i ostalih složenih izračuna kada je javnosti, posebice onoj zaposlenoj u privatnom sektoru, to sasvim svejedno. Naime, oni zaposleni u privatnom sektoru, koji sve te igre plaćaju, a navodno i sindikatima iz proračuna uplaćuju izdašan novac, taj vid povišice, tako olako poklonjen, nisu vidjeli ne zna se od kada. Drugo mjesto na kojem sindikalni vođe padaju, a da to opet nije visina njihove plaće, način je na koji se prosvjedi odvijaju.

Što duže traju to će biti gore po sindikate. Naime, svim zaposlenima u privatnom sektoru, a to su oni koji o olako i poklonjenoj povišici sanjaju "od prapovijesti", zasigurno je postalo iritantno ne znati kada nema škole. Jer ti ljudi rade u privatnom sektoru i već odavno nemaju sve one lijepe beneficije javnog sektora pa tako i nemaju kuda s djecom u trenutku kada čekaju podne da uopće doznaju imali li ili nema škole. Na taj način učitelji neće dobiti simpatije javnosti, a to je opet pitanje za njih da odluče rade li njihovi lideri dobar posao.

Beneficije i službena vozila
Treće suspektno mjesto je organizacija prosvjeda na Markovom trgu. Zar sindikalni čelnici stvarno misle da će dobiti simpatije širokih masa ako se lijepog i sunčanog dana okupe na zagrebačkom trgu i pjevaju nemušto, gotovo na razini prvih razreda osnovne škole sročene pjesmice. Više inventivnosti moglo se vidjeti na raznim prvomajskim okupljanima ili u nastupima lokalnih političara u godinama koje su prošle nego u prosvjedu onih koji našu djecu pripremaju da jednog dana budu lideri ove zemlje.

To je možda najbolji primjer zašto bi članstvo trebalo postaviti pitanje zarađuju li sindikalni čelnici svoju plaću. Jer tim potezom sindikalni čelnici jednu plemenitu svrhu pretvorili su u "vašarsku lakrdiju", a pritom inkasirali natprosječno visoke plaće. I tu sada ostaje realno i za Vilima Ribića i ostale sindikalne vođe jako neugodno pitanje. A ono ne glasi kolika im je plaća već zaslužuju li oni tu plaću i sve ostale beneficije koje idu uz nju, od službenog automobila, do tko zna čega?

Ako bi njihov rad ocijenili tržišno i prema rezultatu onda je činjenica kako do danas nisu poduzeli nikakve velike akcije, prosvjede, lobiranja i slično već su primali plaću da bi održavali status quo uz pokoju pjesmu na Markovom trgu. Točnije već godinama članstvo ih plaća da se igraju s velikim dečkima, a oni nekako tome nisu dorasli.  U realnom sektoru bez obzira na visinu plaće već davno bi dobili otkaz. Ali eto oni srećom rade u javnom i državnom sektoru.