Nakon burne godine čini se da se politika diljem Europe stabilizira. Iako je krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) dobila gotovo 13% glasova na nedavno održanim federalnim izborima u Njemačkoj, ona ne predstavlja ozbiljnu prijetnju vodstvu kancelarke Angele Merkel. U Francuskoj – drugom potpornju europskog projekta – predsjednik Emmanuel Macron može računati na solidnu većinu u parlamentu. Također, unatoč neizvjesnosti vezane uz pojedinosti o Brexitu, gotovo je izvjesno da u svim planovima koje Europska unija bude radila, Velika Britanija u njima neće sudjelovati kao zemlja članica.

Stoga se trenutno postavlja pitanje o tome kako će se nastaviti put Europske unije, a osobito eurozone. Postoje tri mogućnosti.

Prva opcija je “ujedinjenija unija”, kao što je to opisao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker na svom govoru o stanju Unije održanom prošlog mjeseca. Junckerova vizija odbacuje višebrzinsku Europu, u korist ujednačenih koraka od strane svih članica EU. To bi ponajprije značilo proširenje bezgraničnog schengenskog prostora na Bugarsku i Rumunjsku. Juncker je također pozvao na nastavak puta u smjeru Europske unije socijalnih standarda koja će utjeloviti zajedničko shvaćanje prava na socijalnu skrb na jedinstvenom tržištu.

Bez primoravanja Poljske

Vezano uz pitanje eura, Juncker je naglasio da je njegova namjena biti valutom cijele Europske unije, a ne samo odabranih zemalja. Imajući to na umu, EU bi trebala slijediti put pune bankovne unije u kojoj su bankarska pravila i nadzor konzistentni diljem svih zemalja članica. Povjerenik za ekonomska i financijska pitanja trebao bi postati europski ministar financija, dok bi Europski stabilizacijski mehanizam trebao postati Europski monetarni fond. Prije godine dana, takvom “tvrdolinijskom” integracionizmu nedostajao bi kredibilitet; naposljetku, Velika Britanija to nikad ne bi podržala. Međutim, uslijed situacije u kojoj se čini da je Brexit siguran, Junckerova vizija dobila je nešto kredibiliteta.

Usprkos tome, Junckerov “jednobrzinski” pristup integraciji ostaje uvelike kontroverzan. Stoga je Macron iznio svoju vlastitu ambicioznu viziju za Europu, kojom odjekuju brojni Junckerovi prijedlozi, no čini se da dopušta veću diferencijaciju unutar Europske unije, ili barem srednjoročno.

Primjerice, ako Poljska ne želi usvojiti euro, ne bi ju se smjelo primoravati da to učini i ta odluka ne bi trebala spriječiti ostale zemlje članice eurozone u nastavku s integracijom. Stoga Macron želi zasebni parlament za eurozonu koji bi odlučivao o pitanjima koja se ne odnose na sve članove Europskog parlamenta. Razlike u razini integracije koju zemlje provode danas ne bi spriječile nikoga – ili bilo koga – da se naposljetku pridruži duboko integriranoj “srži” Europske unije.

Veća mobilnost radne snage

Treći nastavak puta za eurozonu, koji se doima najizglednijim, je uobičajeno poslovanje. Ekonomska kriza koja je dugo poticala pozive na veću integraciju, a u nekim slučajevima na veću rascjepkanost, postala je manje izraženom, u situaciji u kojoj trenutni rast BDP-a u eurozoni premašuje 2% a nezaposlenost se značajno smanjila. Čak i Grčka – jedina zemlja koja, na neki način, ostaje u kriznom režimu, nastavlja s preživljavanjem.

U tom kontekstu, kreatori politika mogli bi i odlučiti, kao što su to prethodno učinili velik broj puta, da privremeno odlože ambiciozne reforme u eurozoni, utvrdivši da su reforme provedene tijekom krize dostatne. To bi im ostavilo više prostora da se usredotoče na ostala područja – poput energije, digitalne regulative i migracija – za koje se u sadašnjem kontekstu može činiti da im je potrebna hitnija pažnja.

Ako se kreatori politika i odluče za taj put, postoje ozbiljni rizici. Istina, eurozona u ovom trenutku funckionira i ključne reforme u ostalim područjima jesu važne. Međutim, monetarna unija zadržava temeljnu manjkavost: nedostatak mehanizama sposobnih za sprječavanje cjenovnih razilaženja diljem zemalja koje su izgubile sposobnost za upuštanje u prilagodbu deviznog tečaja.

Jedan takav mehanizam bio bi veća mobilnost radne snage u uslužnom sektoru. No, čak i kad bi se zemlje članice eurozone složile da pomognu u napretku liberalizacije tržišta rada, radnici bi bili suočeni s visokim kulturološkim i lingvističkim preprekama. U svakom slučaju, u nedostatku ikakvog takvog mehanizma, trendovi koji su kulminirali u posljednjoj ekonomskoj krizi mogli bi lako dovesti do sljedeće krize.

Nakon iskustva krize, ako se u budućnosti počnu pojavljivati znakovi povećanja cjenovnih razilaženja, diferencijali kamatnih stopa među zemljama članicama eurozone povećat će se znatno većom brzinom od one prethodno prošloj krizi, što će odaslati raniji znak upozorenja. Međutim, obzirom da veći dio prekomjernog duga ostaje i većina spasonosne municije već je potrošena, još jedan šok mogao bi imati razorne posljedice.

Neizvjesnosti koalicije

Kao što je izvijestio Martin Wolf, ekonomist Adam Lerrick predlaže shemu u kojoj bi oni koji imaju koristi od iznenadnih promjena diferencijala kamatnih stopa premjestili pola svoje dobiti u “financiranje računa stabilizacije cijena” koji je potrebno otplatiti kad prođe šok kamatnih stopa. Međutim, poput ostalih reformi u eurozoni, takva shema trebala bi biti dogovorena među zemljama članicama eurozone.

Dok Angela Merkel formira svoju novu koalicijsku vladu, nemoguće je sa sigurnošću reći koji će pristup integraciji Europa usvojiti tijekom nadolazećih godina. No, obzirom na vjerojatnost da će njena koalicija uključiti euroskeptične Slobodne demokrate i pro-integracijske Zelene, zajedno s vlastitim Kršćanskim demokratima, brza provedba ambicioznih integracijskih ciljeva za cijelu Europsku uniju čini se neizglednom.

Realnijom opcijom doima se višebrzinska Europa u kojoj se zemlje članice eurozone mogu pomaknuti prema naprijed, dok je ostalima dozvoljeno čekanje. Ishod ne bi bio savršen, ali bio bi bolji – puno bolji – nego status quo.

© Project Syndicate, 2017.