Najvidljiviji simptom krize u euro zoni zasad su iznimno visoke i varijabilne premije rizika koje periferne države moraju plaćati na svoj javni dug. Tako u utjecajnom članku američki ekonomisti Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff tvrde da gospodarski rast naglo pada nakon što javni dug neke zemlje premaši 90% BDP-a. Stoga se politički recept za rješavanje krize doima vrlo jednostavnim: štednja. Fiskalni deficit mora se srezati kako bi se snizio dug.

Međutim, rasprava o štednji i cijeni visokog javnog duga ne uzima u obzir jednu ključnu činjenicu, a to je da se javni dug prema inozemnim vjerovnicima razlikuje od duga građanima. Naime, stranci ne mogu glasovati za više poreze ili nižu potrošnju koji su potrebni za servisiranje duga. U slučaju državnog duga, više kamatne stope ili premije rizika vode samo prema redistribuciji unutar sporne zemlje (od poreznih obveznika do vlasnika udjela i dionica). Za razliku od toga, kada je riječ o dugovanjima prema inozemnim ustanovama, više kamatne stope vode prema padu kvalitete života za tu zemlju u cjelini jer vlada mora sredstva prebaciti u inozemstvo, što obično zahtijeva kombinaciju deprecijacije valutnog tečaja i smanjenje domaće potrošnje.Ova razlika između domaćeg i vanjskog duga naročito je važna u kontekstu krize eura jer članice euro zone ne mogu provesti devalvaciju s ciljem jačanja izvoza ako je to potrebno radi servisiranja vanjskog duga. A dokazi nam potvrđuju kako srž krize eura ne počiva u domaćem, već vanjskom dugu.

Japan i viškovi

Naime, samo one zemlje koje su prije krize imale visok deficit po tekućem računu osjetile su njegove posljedice. U tom je smislu osobito poučan primjer Belgije jer je premija rizika na belgijski državni dug ostala prilično skromna tijekom krize eura, iako je omjer duga prema BDP-u te zemlje znatno viši od prosjeka euro zone i iznosi oko 100%, a usto je ta zemlja gotovo cijelu jednu godinu preživjela bez vlade.

Još zorniji primjer ključne razlike između državnog i vanjskog duga pruža nam Japan, koji zasad ima najviši omjer duga prema BDP-u od svih članica Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj. Dosad ta država nije iskusila dužničku krizu, a i kamatne stope su joj iznimno niske, oko 1%. Razlog tomu je očigledan: Japan je desetljećima gomilao poprilične viškove po tekućem računu, zbog čega je imao i više nego dovoljno domaće ušteđevine za apsorpciju javnog duga unutar države.

Što to znači za europsku raspravu o štednji? Ako je vanjski dug važniji od javnog duga, ključna varijabla kojoj je potrebna prilagodba jest vanjski deficit, a ne fiskalni deficit. Stoga zemlja koja ima uravnoteženo stanje na tekućem računu ne treba nikakav dodatni strani kapital. Zato premije rizika u euro zoni ne prestaju padati, usprkos političkoj neizvjesnosti u Italiji i visokim fiskalnim deficitima u nekim drugim državama i regijama. Vanjski deficiti perifernih zemalja ubrzano padaju, što umanjuje i potrebu za inozemnim financiranjem.

Rasprava o štednji i visokoj cijeni javnog duga tako nas navodi na krivi put, i to dvostruko. Kao prvo, često se ističe da politika štednje vrlo lako može postići rezultate sasvim suprotne od očekivanih jer smanjenje fiskalnog deficita kratkoročno može dovesti do povećanja omjera dugovanja prema BDP-u ukoliko su i dug i množitelj visoki. Međutim, štednja nikada neće polučiti neočekivane rezultate kada je riječ o vanjskoj prilagodbi. No sasvim suprotno, što je veći pad domaće potražnje kao reakcija na rezanje državne potrošnje, to će više padati uvoz te će se sve više poboljšavati stanje na domaćem računu, a zbog toga će u konačnici doći do smanjenja premija rizika.

Nuspojave Montijevih poteza

Iskustvo Italije omogućilo nam je nov pogled na stvari: visoke porezne stope koje je 2012. godine uvela tehnokratska vlada premijera Marija Montija imala je značajniji utjecaj na potražnju nego što se očekivalo. Privreda se toliko steže da se omjer duga prema BDP-u povećava, a deficit se tek marginalno popravlja jer državni prihodi padaju zajedno s BDP-om. No nuspojava pada BDP-a je i osjetan pad uvoza pa stoga i značajno popravljanje stanja na tekućem računu, zbog čega premije rizika i dalje padaju usprkos političkim previranjima uslijed nedavnih izbora koji nisu donijeli neosporne rezultate.

Drugo, ako je pravi problem vanjski dug, sve oštrija rasprava o tvrdnjama Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa potpuno je nevažna za krizu eura. Državama koje imaju vlastitu valutu, poput Velike Britanije i naročito Sjedinjenih Američkih Država, koje se u inozemstvu mogu zaduživati u dolarima, ne prijete izravne financijske nedaće.Tim državama je važno uči li nas povijest da dolazi do učinka praga nakon što javni dug premaši 90% BDP-a. No periferne zemlje euro zone jednostavno nemaju izbora: morale su smanjiti deficit jer više nisu imale pristupa stranom kapitalu o kojemu njihova gospodarstva ovise.

Međutim, i suprotno je točno: čim počnu bilježiti višak na tekućem računu, pritisak financijskih tržišta će popustiti. Izgledno je da će se to dogoditi vrlo brzo. U tom će trenutku periferne zemlje ponovno postati financijski suverene te moći riskirati i zanemariti upozorenja dvoje gore navedenih stručnjaka koji su i pokrenuli ovu raspravu.v

© Project Syndicate, 2013.


www.project-syndicate.org