Svake godine potratimo ili izgubimo 1,3 milijardi metričkih tona hrane, trećinu godišnje proizvodnje hrane u svijetu. Brojka je toliko ogromna da se gotovo ne može pojmiti kako god joj pristupali. Pokušajte zamisliti 143.000 Eiffelovih tornjeva poslaganih u vis.

Brojka je utoliko nepojmljivija kad se uz taj strahoviti gubitak uzme u obzir da 840 milijuna ljudi svakodnevno pati od kronične gladi. Mnogi drugi milijuni pate od "tihe gladi", nedovoljne i nekvalitetne ishrane. Za one koji su gospodarski osviješteni, evo još jedne brojke: gubitak i potrata hrane, izražena u proizvođačkim cijenama, stoje oko 750 milijardi dolara godišnje. Ako u obzir uzmemo maloprodajne cijene i širi učinak na okoliš, pa tako i klimatske promjene, brojka bi bila puno veća. U doba mjera štednje teško je shvatiti kako se tako golemo curenje resursa može zanemariti. Štoviše, ponegdje količina odbačene hrane čak i raste. Novi se izvještaj UN-ove Organizacije za prehranu i poljoprivredu bavi još jednim spornim dijelom toga problema, a riječ je o negativnim posljedicama po okoliš i prirodne resurse o kojima ovisi naše preživljavanje. Kad se hrana trati ili gubi, energija, zemlja i voda koji su tu hranu proizveli također se trate.

Istovremeno se u atmosferu tijekom proizvodnje, obrade i pripreme oslobađaju strahovite količine stakleničkih plinova. Iz bilo koje perspektive – etičke, gospodarske, ekološke ili sa stajališta sigurnosti hrane – jednostavno ne smijemo tolerirati godišnji gubitak 1,3 milijarde tona hrane. Upravo je zato ozbiljno smanjenje gubitka hrane jedno od pet ključnih elementata "Izazova nulte gladi" glavnoga tajnika UN-a Ban Ki-moona i vodeća točka Visoke radne skupine o globalnoj sigurnosti hrane UN-a. Surađujemo zajedno unutar sustava UN-a te sa širim spektrom drugih partnera kako bismo tijekom cijele godine omogućili univerzalni pristup odgovarajućim izvorima hrane, obustavili pojavu skraćivanja rasta u djetinjstvu, doveli sve sustave prehrane do održive razine i iskorijenili siromaštvo u ruralnim krajevima. Toliko se toga još može učiniti. Za početak, gubitak i bacanje hrane treba uklopiti u sveobuhvatnu politiku, a ne smatrati životnim izborom pojedinih potrošača i njihove savjesti. Svijet treba shvatiti da nam je potrebna politika koja će zahvatiti sve faze prehrambenog lanca, od proizvodnje do potrošnje.

Gubitak hrane na farmama, tijekom proizvodnje, prijevoza i na tržištu smanjuje sigurnost hrane u većini zemalja u razvoju, gdje gubici nakon žetve dosežu i do 40 posto proizvodnje. Ulaganja u infrastrukturu za promet, pohranu i marketing hrane nužno su potrebna, baš kao i programi za obuku poljoprivrednika. U razvijenim zemljama trebalo bi revidirati maloprodaju hrane. Na primjer, velik je uzrok bacanja hrane odbijanje proizvoda na temelju estetskih mjerila. Neki su supermarketi već počeli smanjivati kriterije za izgled voća te sad po smanjenoj cijeni prodaju "izobličeno" voće i povrće, nastojeći osvijestiti kupce da ružno ne znači i loše. Treba nam više takvih pristupa, a i snažnih napora da se za višak hrane nađu nova tržišta ili uporabe. I tvrtke i kućanstva trebali bi pratiti gdje i kako trate hranu te poduzeti korektivne mjere jer je prevencija bacanja još važnija od recikliranja i komposta.   

© Project Syndicate, 2013. 

Koautor Achim Steiner izvršni je direktor UNEP-a