Današnjoj Europskoj uniji potreban je i spas i radikalno ponovno osmišljavanje. Spašavanje Europske unije mora biti prioritet, jer se Europa trenutno nalazi u egzistencijalnoj opasnosti. Međutim, kao što je naglasio i francuski predsjednik Emmanuel Macron tijekom izborne kampanje, obnavljanje podrške koju je Europska unija nekad uživala nije nimalo manje ključno.

Egzistencijalna opasnost s kojom je Europska unija suočena djelomično dolazi izvana. Unija je okužena silama koje imaju neprijateljski stav prema onome što ona predstavlja – Rusijom Vladimira Putina, Turskom Recepa Tayyipa Erdoğana, Egiptom Abdela Fattaha el-Sisija i Amerikom kakvu bi stvorio Donald Trump kad bi mogao.

No, prijetnja također dolazi i iznutra. Europskom unijom upravljaju ugovori koji, nakon financijske krize iz 2008. godine, nemaju puno učinka na uvjete koji prevladavaju u eurozoni. Čak i najjednostavnije inovacije neophodne za održivost jedinstvene valute mogle bi biti uvedene samo putem međudržavnih sporazuma, izvan postojećih ugovora. Također, funckioniranje europskih institucija postalo je sve složenije, a Europska unija i sama je postepeno postala nefunkcionalna s nekih aspekata.

Suprotno od zamišljenog

Osobito je eurozona postala prava suprotnost onoga za što je prvobitno bila namijenjena. Europska unija trebala je biti dobrovoljno udruženje država istomišljenica koje su bile voljne ustupiti dio vlastitog suvereniteta za opće dobro. Nakon financijske krize iz 2008. eurozona se preobrazila u sporazum u kojem zemlje vjerovnici diktiraju uvjete zemljama dužnicima koje nisu mogle podmiriti svoje obveze. Nametanjem mjera stroge štednje, vjerovnici su postigli stanje u kojem je dužnicima praktički nemoguće pronaći način za podmirivanje vlastitih obveza.

Ako Europska unija nastavi s uobičajenim poslovanjem, ima malo nade za poboljšanje. Stoga unija treba biti ponovno osmišljena na radikalan način. Pristup odozgo prema dolje kojeg je Jean Monnet upotrijebio prilikom pokretanja europskih integracija tijekom 1950-ih dugo je bio uspješan tijekom tog postupka, prije nego što je izgubio zamah. U ovom trenutku za Europu je potrebno uložiti zajedničke napore koji će kombinirati pristup odozgo prema dolje institucija Europske unije s inicijativama odozdo prema gore neophodnim za angažiranje elektorata.

Razmislite o Brexitu za koji je izvjesno da će nanijeti ogromne štete za obje strane. Pregovori o napuštanju unije odvratit će pažnju EU s vlastite egzistencijalne krize i neizbježno je da će razgovori trajati duže od dvije godine koje su za to određene, pet godina čini se izglednijim razdobljem.

Različita brzina, isti cilj

Europska unija trebala bi stoga pristupiti pregovorima o Brexitu u konstruktivnom duhu. Tijekom produljenog postupka “rastave”, britanska javnost mogla bi odlučiti da je biti dijelom EU privlačnije od njenog napuštanja. No, taj scenarij pretpostavlja da će se Europska unija transformirati u organizaciju kojoj se ostale zemlje poput Britanije žele pridružiti i da će ljudi s obje strane La Manchea promijeniti mišljenje.

Takva bi se Europa razlikovala od trenutnog aranžmana u dva ključna aspekta. Prvo, ona bi jasno razlikovala Europsku uniju od eurozone. Drugo, ona bi priznala da eurozonom upravljaju zastarjeli ugovori i da se njeno upravljanje ne može izmijeniti jer je izmjena ugovora nemoguća. Ugovori potvrđuju da se od svih zemalja članica očekuje prihvaćanje eura ako i kad udovolje uvjetima za to. To je dovelo do apsurdne situacije u kojoj su se zemlje poput Švedske, Poljske i Češke izjasnile da nemaju namjeru pridruživanja eurozoni, pa ipak ih se još uvijek opisuje i tretira kao “zemlje koje se pripremaju za ulazak u eurozonu”. EU je postala organizacijom u kojoj eurozona predstavlja jezgru buduće “unutarnje” EU, dok ostale članice zauzimaju inferiornu poziciju. To se mora promijeniti. Brojnim neriješenim problemima eura ne smije se dopustiti uništavanje Europske unije.

Nemogućnost razjašnjavanja odnosa između eura i Europske unije odražava nedostatak širih razmjera: pretpostavku da se različite zemlje članice možda kreću različitom brzinom, no sve su usmjerene prema istoj destinaciji. Doista, sve veći broj zemalja članica izričito je odbacio zahtjev za “sve tješnjom unijom.”

Zamjena “višebrzinske” Europe onom “u više traka” koja omogućava zemljama članicama širi raspon demokratskih izbora imala bi dalekosežan i blagotvoran učinak. Kako sada stoje stvari, zemlje članice žele reafirmirati vlastiti suverenitet, a ne dodatno ga ustupiti. No, ako suradnja poluči pozitivne rezultate, stavovi bi se mogli popraviti i ciljevi čijem ostvarenju teže koalicije voljnih mogle bi dovesti do univerzalnog sudjelovanja.

Konstruktivni napredak neophodan je u tri područja: teritorijalnoj dezintegraciji, čiji je dobar primjer Brexit, izbjegličkoj krizi, te izostanku adekvatnog gospodarskog rasta. Po pitanju ova tri problema, Europa polazi od vrlo slabih temelja suradnje.

Samonikle inicijative

S druge strane, s Macronovom pobjedom u Francuskoj imam puno više pouzdanja u ishod izbora u Njemačkoj u rujnu.

Nadu mi također ulijevaju spontane, samonikle inicijative – koje uglavnom podržavaju mladi ljudi– prisutne u današnje vrijeme. Mislim na pokret “Puls Europe”, koji je započeo u Frankfurtu i proširio se na oko 120 gradova diljem kontinenta, pokret “Najbolje za Britaniju” u Velikoj Britaniji, i otpor vladajućoj stranci Zakon i pravda u Poljskoj te stranci Fidesz premijera Viktora Orbána u Mađarskoj. Otpor u Mađarskoj mora da je jednako iznenađujući za Orbána kao što je to i za mene. Orbán je pokušao uobličiti vlastitu politiku kao osobni sukob samnom, čime sam postao meta nepopustljive propagandne kampanje njegove vlade. On predstavlja sebe kao branitelja mađarskog suvereniteta, a mene prikazuje kao valutnog špekulanta koji upotrebljava njegov novac za preplavljivanje Europe ilegalnim imigrantima u sklopu nekog nejasnog, ali podlog scenarija.

Naučio sam da se demokracija ne može nametnuti izvana; ona se mora postići i moraju ju braniti ljudi sami. Divim se hrabrom načinu na koji su se Mađari usprotivili obmani i korupciji mafijaške države koju je uspostavio Orbán. v

© Project Syndicate, 2017.