Ozbiljne zemlje imaju ozbiljne političare koji odlučuju na temelju ozbiljnih analiza. U paralelnom svemiru hrvatske politike realnost je zrcalno suprotna, a za pronaći racionalnog političara ni tvornica svijeće nije dovoljna. U taj kalup nažalost pala su dva posljednja financijska zakona – onaj o potrošačkom kreditiranju i stambenoj štednji. Nakon javne rasprave koja je kulminirala tihim ratom banaka i Vlade na čelu s ministrom Slavkom Linićem, u ponedjeljak su stigla pred saborski Odbor za financije. Bila je to posljenja nada bankarima i stručnoj javnosti zajedno s Hrvatskom narodnom bankom da će se finalni nacrti izmijeniti. Rezultat? Ništa od toga. Umjesto rasprave jednog od saborskih najstručnijih tijela, pametne argumentirane diskusije nije ni bilo ni u tragovima. Svi argumenti nonšalantno su odbijeni, a direktoru Hrvatske udruge banaka Zoranu Bohačeku nisu pomogle ni desetine isprintanih papira, grafova, studija s kojima je mahao… Svi su naišli na potpuno gluhe uši stručnog tijela koje je, uz iznimku Martine Dalić, bljuvalo baražnu vatru populizma i teške demagogije. Iskreno, bilo je to uvredljivo za slušati pa ne čudi da je frustrirani Bohaček napravio salto mortale i zavapio da stručno tijelo ima dužnost odvagnuti sve argumente i produljiti raspravu ‘jer čemu ići na Ustavni sud?’ Time je efikasno uspio stvoriti nacionalni konsenzus i okrenuti vladajuće i oporbu protiv sebe.

Najprije je dobio packe o neprimjerenom miješanju u rad Vlade i Sabora, potom u nekoliko navrata nije ni dobio riječ, a premda su hadezeovci glasali protiv zakona začinili su to memorabilnom jezikovom juhom koju je šef Udruge banka mogao samo stojički odslušati kiselog lica. Stječe se dojam da su ta dva zakona ‘biti ili ne biti’ zakoni ove vlade. Očito je da će se oba donijeti pošto-poto, a cijena platiti kasnije. Bankari su jasno bijesni; uz povećane rezervacije koje ruše dobit, mandatorno snižavanje kamatne stope na kredite u švicarcima izbit će im najmanje još 760 milijuna kuna. Iako je banke teško žaliti jer su cijenu krize dosad većinom prebacivale na klijente, ministar Linić i svi ostali zaboravljaju da će posljedicu traljavo napisanih zakona platiti proračun u 2014. kad presuše priljevi poreza na dobit kojeg najizdašnije plaćaju banke? No, kako će vladajući koji zakon predstavljaju kao zaštitu ugroženih dužnika u franku objasniti zašto za sve ne vrijede ista pravila?

Neosporno je da problem franka treba riješiti, no Vladin uradak je loš. Budući da ne odražava stvarni trošak, Libor za franke kao baza kamatne stope donijet će različite rate kredita koje će ovisiti o danu odobravanja pa bi jedni mogli imati kamatu od 1 posto, drugi oko 5 posto. Ili jedan mjesec imati značajno nižu ratu od idućeg zbog tečajnih kolebanja? Što je s dužnicima u eurima da ih zakon diskriminira? Ništa od toga nije nije odgovoreno u javnoj raspravi. Kao ni  pitanje zašto se za 100 milijuna kuna uštede poticaja koji će se osjetiti tek 2016. ruši stambena štednja iako se na svaku kunu poticaja u proračun vrate dvije? Umjesto zdravog razuma pobijedilo je stranačko dizanje ruku što je najbolje ocrtao esdepeovac Igor Rađenović. I sam diskriminiran jer je dužnik u eurima te ima stambenu štednju, uredno je digao ruku za oba zakona. Zašto? Jer treba uvesti reda (?!), rekao je smrtno ozbiljan. Uostalom, Ustavna tužba i kaos u praksi bit će najvjerojatnije problem neke druge vlade.