Porast prihodovne nejednakosti i nejednakosti vezane uz raspodjelu bogatstva već više od trideset godina dugoročni je trend u brojnim zemljama diljem svijeta. No pažnja koja se posvećuje tom fenomenu značajno se povećala od izbijanja financijske krize 2008. godine. Naime, kada je rast sporiji, jače osjetimo žalac porasta nejednakosti."Stara" teorija o nejednakosti glasila je da redistribucija putem poreznog sustava slabi sustav poticaja i podriva gospodarski rast. No odnos nejednakosti i rasta je višedimenzionalan i puno složeniji nego što se daje zaključiti iz ovog pojednostavljenog gledišta.

Konačne zaključke pritom je još teže donijeti zbog brojnih kanala utjecaja i mehanizama povratne informacije. Primjerice, trenutno su Sjedinjene Američke Države i Kina najbrže rastuća gospodarstva. U objema državama prisutna je visoka razina prihodovne nejednakosti, koja usto nastavlja rasti. Iako iz toga ne bismo trebali izvesti zaključak da su rast i nejednakosti nepovezani ili u pozitivnom suodnosu, nestručna izjava da je nejednakost loša za rast nije u skladu s činjeničnim stanjem. Štoviše, gledajući globalno, kako se zemlje u razvoju obogaćuju, nejednakost pada premda je ista u porastu u brojnim razvijenim državama i državama u razvoju. Možda se to naizgled protivi zdravorazumskom razmišljanju, ali ima smisla.

Dominantni trend u globalnoj ekonomiji jest proces konvergencije koji je započeo još nakon Drugog svjetskog rata. Znatan udio 85 posto svjetskog stanovništva koje obitava u zemljama u razvoju tada je po prvi put iskusio održivi i ubrzani realni rast. Upravo taj globalni trend nadmašuje trend rasta nejednakosti na državnoj razini. Svejednako, iz iskustava niza država daje se naslutiti kako visoka i rastuća nejednakosti, posebice nejednakost u pogledu mogućnosti i prilika zaista može biti pogubna za rast. Jedan razlog zašto je tomu tako pronalazimo u činjenici da nejednakost ugrožava politički i društveni konsenzus glede strategija i mjera okrenutih rastu, što dovodi do političkog pat položaja, sukoba ili loših gospodarsko-političkih odabira.

Dokazi govore u prilog stajalištu da je u tom pogledu sustavno isključivanje bilo koje podskupine po pristranim temeljima (primjerice, nacionalnosti, rasi ili vjerskom opredjeljenju) osobito štetna. Međugeneracijska mobilnost ključan je pokazatelj jednakosti u pogledu prilika i mogućnosti. Rast nejednakosti vezane uz ishode ne mora nužno voditi prema smanjenoj međugeneracijskoj mobilnosti. Je li tomu uistinu tako ovisi ponajviše o tome jesu li važni instrumenti za potporu jednakosti prilika, prvenstveno obrazovanje i zdravstvo, jednako dostupni svima. Primjerice, počne li se zapažati propadanje javnog sustava obrazovanja, pripadnici gornjeg sloja ljestvice prihodovne raspodjele nerijetko ga zamijene privatnim sustavom, što ima negativne posljedice po međugeneracijsku mobilnost.

Zaštita bogatih 
Postoje i druge poveznice nejednakosti i rasta. Visoka prihodovna nejednakosti i nejednaka raspodjela bogatstva (kao u većem dijelu Južne Amerike i dijelovima Afrike) nerijetko vodi prema nejednakoj političkoj utjecajnosti ili istu dodatno jača. Umjesto da pokušavaju osmisliti inkluzivne obrasce rasta, zakonodavci u tom slučaju nastoje zaštititi kapital i prednosti bogatih. To je zasad uglavnom značilo smanjenje otvorenosti za trgovanje i investicijske priljeve jer upravo oni dovode neželjene vanjske konkurente.Sve to navodi na zaključak da različite oblike nejednakosti ne smijemo promatrati na isti način.

Nejednakost temeljena na uspješnom iskorištavanju resursa ili povlaštenom pristupu resursima i tržišnim prilikama iznimno je otrovna kada je riječ o društvenoj koheziji i stabilnosti, a stoga i mjerama okrenutima rastu. U ionako meritokratskom okružju, ishode temeljene na kreativnosti, inovativnosti ili izvanrednom talentu obično smatramo dobroćudnima te držimo da nemaju toliko štetne učinke. Dijelom je to razlog zašto je u Kini trenutno tako važna protukorupcijska kampanja. Legitimnosti kineske Komunističke partije i učinkovitosti njezine vladavine ne prijeti toliko razmjerno visoka prihodovna nejednakost, već društvene tenzije koje su nastale zbog povlaštenog pristupa određenih pojedinaca tržištima i transakcijama.

U SAD-u složeno je i neriješeno pitanje o tome koliko je povećanje prihodovne nejednakosti u posljednjih tridesetak godina odraz tehnoloških promjena i globalizacije (s obzirom da oba fenomena favoriziraju visoko obrazovane i kompetentne pojedince), a koliko je isto odraz povlaštenog pristupa procesu donošenja gospodarsko-političkih odluka. No ovo je pitanje važno postaviti iz dva razloga. Prvo, političke reakcije se razlikuju, a drugo, i učinci na društvenu koheziju te vjerodostojnost društvenog sporazuma također se razlikuju. Pritom uvelike pomaže ubrzani rast. U uvjetima iznimnog rasta, kada prihodi rastu gotovo svima, ljudi će jačanje nejednakosti prihvatiti do određene mjere, napose odvija li se sve u općenito meritokratskom kontekstu. Međutim, u uvjetima niskog rasta (ili još gore, negativnog rasta), ubrzani rast nejednakosti znači da mnogim pojedincima rast prihoda izmiče iz ruku ili čak gube temelje, kako u apsolutnim, tako u odnosnim mjerilima. 

Održavanje potrošnje
Posljedice porasta prihodovne nejednakosti katkad povedu zakonodavce na opasan put: uporabu duga, ponekad u kombinaciji s kreditnim balonom s ciljem održavanja povoljne razine potrošnje. Upravo to se, prema nekima, dogodilo 1920-ih, uoči Velike depresije, a neupitno je da se dogodilo u SAD-u (i Španjolskoj, i Velikoj Britaniji) u desetljeću koje je prethodilo krizi 2008. godine.  Varijanta prisutna u Europi uključuje uporabu zaduživanja od strane država kako bi se popunio jaz prisutan u potražnji i zaposlenosti, a koji je nastao zbog nedovoljne privatne domaće i inozemne potražnje. Uzmemo li u obzir da je potonja povezana s problemima na području produktivnosti i konkurentnosti, a dodatno je naglašena postojanjem jedinstvene valute, to predstavlja neodgovarajuću političku reakciju.

Prihodovna potpora
Slični strahovi pojavili su se i vezano uz ubrzano povećanje dužničkih omjera u Kini. Možda se zaduživanje doima kao put najmanjeg otpora kada je riječ o rješavanju posljedica nejednakosti ili sporog rasta. No postoje bolji i lošiji načini da se riješi problem porasta nejednakosti. Uporaba sredstva utjecaja jedan je od najgorih.Dakle, što nam preostaje? Po mojemu mišljenju, visoko prioritetni predmeti prilično su očigledni. Kratkoročno je glavni prioritet prihodovna potpora siromašnima i nezaposlenima, koji su izravne žrtve kriza, temeljnih sustavnih neravnoteža i strukturalnih problema, za čije otklanjanje treba vremena. Drugo, osobito kod rasta prihodovne nejednakosti od ključne je važnosti univerzalni pristup javnim službama visoke kvalitete, napose obrazovanju. Inkluzija je ono što održava društvenu i političku koheziju, a time i isti onaj rast potreban za ublažavanje posljedica porasta nejednakosti. Brojni su načini kako neko gospodarstvo može propustiti iskoristiti puni potencijal za rast, ali nedovoljna ulaganja, osobito u javnom sektoru, najčešća su i imaju najizraženije posljedice.

© Project Syndicate, 2014.