Ako nas u budućnosti ne razočara mladi demograf, kojem je usred presice pukao film zbog hrvatske kulture prožete ortačkim kapitalizmom i kozmetičkim tretmanima koji se nazivaju razvojim mjerama, onda bi svako ministarstvo u Hrvatskoj trebalo imati svog Marina Strmotu, iz koje god stranke taj bio.

Trebaju nam svi oni razočarani mladi ljudi iz javne uprave, ministarstava, agencija, zavoda, koji su napustili vlastite karijere da bi dospjeli na mjesto na kojem se donose odluke koje mogu promijeniti stvari, potaknuti razvoj društva koje se još davi s ustašama i četnicima, i mladima dati koji razlog više za ostanak u zemlji. Bilo ih je u prošlosti na različitim pozicijama, od ministrarskih do glasnogovorničkih, tajničkih… imali su energiju i volju, ostajali dugo na poslu, trudili se i naposljetku shvatili da nema smisla, jer promjene koje zagovaraju neće biti prihvaćene, jer zadiru u interese stranke, jer nisu iz stranke, jer remete pozicije moći nekih drugih, jer nikog ne zanima o čemu oni to.

Planovi se ne provode
Većina ih je otišla u tišini, mnogi su i dalje tu i trate svoje vrijeme i znanje u sustavu koji ih troši, a da ih uopće ne koristi. Ima ih u zdravstvu, u obrazovanju, u turizmu, urbanizmu, znanosti. U tom našem sustavu, naime, nema smisla rekonstrukcija Vlade o kojoj se priča ovih dana, jer neće donijeti ništa novo ni korisno, iz nekoliko razloga. Prvi je negativna selekcija koja je opasno zavladala javnim sektorom, baš zbog toga što se iznad rezultata i odgovornosti favorizira stranačka odanost, politika uhljebljivanja, klijentelizam, gdje najbolje prolaze poslušnici. Nitko kvalitetan i hrabar neće se upustiti u takvu avanturu, koja mu može jamčiti samo nazadovanje u profesionalnom i svakom drugom smislu. Taj neće imati rezultat ako ne provede reformu resora, a to se, kako vidimo, u našim vladama ne traži. 

Da se i nađe takav superheroj, teško bi se snašao u ovakvom ustroju države, javne uprave i razine suradnje i komunikacije koja zapravo ne postoji. U Hrvatskoj postoji na stotine strategija i akcijskih planova na koje su utrošeni milijuni, a ne provode se. Turizam je dobar primjer jer se i dalje događa sam po sebi, napisane strategije i planovi ne provode se, za što nije kriv samo ministar turizma, već gotovo polovica Vlade koja međusobno ne surađuje u ovom sustavu spojenih posuda.

Zakon o pomorskom dobru određuje razvoj turizma, a ne donosi se, zakoni iz resora ministra Milana Kujundžića ne mijenjanju se kako bi se potaknuo razvoj zdravstvenog turizma, Zakon o turističkom zemljištu zapinje na Državnom odvjetništvu, turističke zajednice kroz koje godišnje prođe milijarda kuna ne mogu se reformirati bez reforme ustroja lokalnih zajednica i nove administrativne podjele o kojoj se isto tako samo priča godinama.

O ministru financija ovisi porezna politika, tako važna za investitore, ne samo u turizmu. Međuresorno povjerenstvo za provedbu turističke strategije postoji, ali se i ne sastaje. Ne da im se. Prethodnici Garija Cappellija zagovarali su rekonstrukciju Vlade koja bi veće ovlasti dala Ministarstvu turizma, a ministru turizma mjesto potpredjednika Vlade, drugi su pak zagovarali ukidanje ministarstva koje nema smisla kad ne može donijeti nijednu odluku samostalno, i vidimo da se pretvara u ministarstvo dijeljenja potpora za biciklističke staze i bazene. Ništa se od navedenog nije promijenilo, a strategija turizma gotovo je istekla bez da se provela.

Sustavno tjeraju građane
Nada Murganić možda nije dovoljno sposobna da drži svoje ministarstvo, ali što kad na njeno mjesto dođe neki superheroj (nadamo se da to neće biti Strmota)?  Kako će taj poticati rast nataliteta u zemlji koja sustavno kroz sva ministarstva čini sve da istjera svoje građane što dalje. Nema tog Kujundžića koji će moći uzdrmati piramidu moći koju su stvorili ravnatelji i šefovi upravnih vijeća bolnica, zajedno s odgovarajućim strankama na vlasti. Ista stvar hvata svako ministarstvo i svakog ministra, i zato rekonstrukcija Vlade može biti samo još jedan kozmetički zahvat.