Sljedećih godina postat će očito da je Japanska središnja banka (BoJ) monetizirala nekoliko bilijuna dolara vladinog duga.

Općeprihvaćeni je strah da štampanje novca u cilju financiranja tekućih i prošlih deficita neizostavno vodi prema opasnoj inflaciji. To će u Japanu vjerojatno rezultirati malim porastom inflacije i rasta. A najvjerojatnija reakcija financijskih tržišta bit će samo zijevanje. Dug japanske vlade trenutno premašuje 230% BDP-a, i kreće se na oko 140% čak nakon oduzimanja udjela raznih entiteta povezanih s vladom, kao što je primjerice fond za socijalno osiguranje.

Ta gomila duga neizbježan je rezultat velikih fiskalnih deficita koje Japan vuče od 1990. I to je dug koji nikad neće biti otplaćen u formalnom smislu riječi. Brojke koje je predočio Međunarodni monetarni fond jasno pokazuju zašto je to tako. Da bi Japan umanjio svoj neto dug na 80% BDP-a do 2030. morao bi pretvoriti svoj primarni proračunski deficit (prije plaćanja kamata na postojeći dug) od 6% od BDP-a u 2014. u suficit od 5,6% od BDP-a do 2020. i održati taj suficit tijekom 2020-ih. Kad bi se to pokušalo učiniti, Japan bi bio osuđen na trajnu deflaciju i recesiju. Umjesto otplate, vladin dug kupuje Japanska središnja banka čije kupovine od 80 bilijuna jena godišnje trenutno premašuju vladine nove probleme vezano uz dug za oko 50 bilijuna jena.

Ukupan dug, umanjen za udjel Japanske središnje banke, stoga je u laganom padu. Zaista, ako se trenutni trend nastavi, niti dug Japanske središnje banke niti drugih entiteta povezanih s vladom neće se smanjiti na 65% BDP-a do 2017. I stoga što vlada posjeduje Japansku središnju banku koja vladi vraća kamate koje dobiva na vladine obveznice, to je samo silazna neto brojka koja predstavlja stvarne obveze budućih japanskih poreznih obveznika.

Poticanje ulaganja i izvoza 
Navedeni cilj operacije kvantitativnog popuštanja Japanske središnje banke je podizanje cijena sredstava, smanjenje kamatnih stopa, slabljenje tečajne stope jena i stoga poticanje poslovnih ulaganja i izvoza. Ti neizravni mehanizmi prijenosa zasigurno imaju pozitivnog učinka na inflaciju i rast: privatni krediti došli su u pozitivu od lansiranja kvantitativnog popuštanja. Ali veći gospodarski poticaj proizlazi iz vladinih kontinuiranih ogromnih fiskalnih deficita, koji se učinkovito financiraju novcem koji je proizvela Japanska središnja banka. Stvarnost nije još otvoreno priznata. Službena doktrina je da će Japanska središnja banka naposljetku prodati sve vladine obveznice koje je kupila. Ali ona to ne treba učiniti.

Zaista, Japanska središnja banka može u nedogled održavati razinu udjela u vladinom dugu, ostvarajući nove kupovine s dospijećem postojećih obveznica. A ako je proizvedeni novac – u obliku komercijalnih bankovnih rezervi u Japanskoj središnjoj banci – ikad prijetio da će podržati prekomjerni kreditni rast i inflaciju, Japanska središnja banka mogla bi to neutralizirati nametanjem zahtjeva vezanih uz bankovne rezerve. Japanska nadležna tijela stoga čine ono što je bivši predsjednik Američke središnje banke Federalnih Rezervi Ben Bernanke predložio 2003. – korištenje monetiziranih fiskalnih deficita za stavljanje potrošne moći izravno u ruke kompanijama i kućanstvima. Japanska središnja banka tada je odbila Bernankeov savjet, te umjesto toga inzistirala na da se svi deficiti moraju financirati obveznicama; međutim, trenutno Japanska središnja banka jednako monetizira prošle i tekuće deficite. Da je to učinila ranije, Japan bi bio iskusio manje deflacije i nešto viši rast i sad bi imao manji javni dug. Ali bolje ikad nego nikad.

Zamjena dijela duga
Japanska nadležna tijela mogla bi učiniti monetizaciju eksplicitnom kroz zamjenu dijela duga koji nosi kamate naslovljenog na Japansku središnju banku s trajnim obveznicama koje ne nose kamate. Ali, neovisno o tome hoće li to učiniti, gospodarska stvarnost postat će sve jasnija tijekom sljedeće 2 ili 3 godine i financijski i politički komentari će se sve više usredotočiti na vladino opterećenje konsolidiranim dugom, umanjenog za udjel središnje banke. Tijekom odigravanja svega navedenog, postoji neznatan rizik da će se financijska tržišta preplašiti općeprihvaćenih strahova da monetizacija podrazumijeva prekomjernu inflaciju i da će uslijediti veliko povećanje prinosa vladinih obveznica i dramatična deprecijacija jena.

No vjerojatnija reakcija tržišta bit će kolektivno slijeganje ramenima, prihvaćanje trajne monetizacije kao jedinog mogućeg sigurnog načina za ublažavanje nesavladivog dugovnog opterećenja.Japan će naposljetku monetizirati, post facto, velike javne deficite koje je imao nakon kreditnog procvata u 1980-ima i koji je na koristan način neutralizirao učinak kontinuiranog privatnog smanjenja financijske poluge u 1990-ima i 2000-ima. Da je to učinio ranije, bilo bi bolje; ali, čak i bez takvog radikalizma japanske izgubljene dekade nisu bile toliko katastrofalne kako se obično pretpostavlja.

Rast dohotka
Japan je već bio jedna od najbogatijih zemalja svijeta 1990. i njegov dohodak po stanovniku nastavio je rasti, premda polagano. Njegova stopa nezaposlenosti, koja trenutno iznosi 3,6%, redovito je ispod europske razine. I ispostavit će se da je njegovo "opterećenje javnim dugom" samo iluzija. Ne bismo se trebali zabrinjavati radi Japana, već radi eurozone. Uska ograničenja na visinu fiskalnih deficita i apsolutna zabrana monetizacije od strane Europske središnje banke spriječile su učinkovit odgovor na prezaduženost nakon 2008., koja je dovela stopu nezaposlenosti u eurozoni na 11,2%.

Potencijalne društvene i političke posljedice izgubljenih desetljeća sporog rasta i visoke nezaposlenosti bile bi daleko ozbiljnije u Europi, sa svojim različitim nacionalnim identitetima i nesavršeno integriranim etničkim i vjerskim manjinama, nego u kulturološki i etnički homogenom Japanu. Dok se Europa igra s društvenom i političkom vatrom, Japan jednostavno treba prilagoditi svoja računovodstvena knjiženja. Slijeganje ramenima zaista je opravdano.

© Project Syndicate, 2015.