Teza o potrebi za širenjem optimizam o kojoj na ovom mjestu često pišemo evo sada se čula i iz usta samog premijera Andreja Plenkovića. I to je dobro.

Napokon je netko o važnih čimbenika u društvu ukazao na činjenicu da je ova nacija duboko ogrezla u pesimizam i pretvorila ga u nacionalni sport, a svi vrlo dobro znamo da bez optimizma nema ni napretka gospodarstva ponajviše u onom toliko puta spominjanom ulaganju. Stvari su tu više nego jednostavne i nitko neće ulagati tamo gdje mu govore da nešto ne valja. Eto toliko je to jednostavno i toliko je to jasno da već i vrapci na grani pjevaju o tome. Zato je dobro da premijer poziva na zaustavljanje pesimizma u naciji i poziva na malo više optimizma kako bi krenuli brže i snažnije naprijed. Ali pogrešna je adresa kojoj se premijer obraća, a to su mediji. 

Visoka cijena rada
Naime, nije uloga medija širenje ovog ili onog raspoloženja. Uloga medija je širenje istine ma koliko se ona svim ne sviđala ili sviđala – istine o uspjesima koje država ostvaruje na kulturnom, gospodarskom, zdravstvenom, obrazovnom ili bilo kojem drugom planu. A na konzumentima medija je da iz tih spoznaja kreiraju svoje raspoloženje – ovisno o tome jesu li vijesti dobre ili loše.  Prozivajući medije kao one koji šire pesimizam premijer čini jednu veliku pogrešku.

Ne sagledava zašto se čini da mediji šire pesimizam jer ne razumije da mediji samo pišu ono što se događa, ono što društvo kreira i provodi. Mediji podjednako jasno i glasno pišu i govore o novcu za Pelješki most kao i uspjesima Mate Rimca i ostalih predstavnika mlade generacije poduzetnika, ali njihovi uspjesi ostaju zasjenjeni potezima onih koji odlučuju, a koji se već godinama ne mogu dogovoriti oko nekoliko ključnih točaka koje bi pokrenule državu bez politikantstva.

Naime, nisu mediji oni koji šire pesimizam kada pišu o 320.000 blokiranih građana zbog čega ne samo da hrvatski građani i njihove obitelji prolaze osobne havarije već trpi i bilo koju oblik gospodarskog razvoja, jer s jedne strane dug od nekoliko milijardi uništava bilance poduzeća, a blokirani ne vide ni razloga da se zaposle jer im i ovako sve uzimaju vjerovnici. Te blokirane nisu stvorili mediji i pesimizam već niz loših odluka onih koji vladaju. Sada se čeka dobra odluka, ali vrlo predugo.

Nisu mediji oni koji šire pesimizam kada pišu o nedostatku stranih investicija, posebice onih izravnih, već ponovo oni koji ne stvaraju okvir za isti jer ne odlučuju mediji i poziciji Hrvatske na ljestvici Doing Business Svjetske banke već izravno zakonodavci. Nisu mediji oni koji šire pesimizam kada pišu o odljevu radno sposobnih u inozemstvo već opet oni koji odlučuju. Krivci su oni koji su doveli do visoke cijene rada koja hrani neučinkovit državni aparat i ponovo blokiranih koji preko granice svoja primanja dobivaju bez ovršene trećine i slično. 

Dužni upozoriti javnost
Ali jedno veliko upozorenje. Neće mediji biti oni koji šire pesimizam niti onda kada se u puno većim od sadašnjih problema nađe naš zdravstveni i mirovinski sustav jer ga u praznoj i nezaposlenoj zemlji neće imati tko plaćati. A mediji će i o tome pisati kao što već i pišu jer im je to dužnost kako bi upozorili na ono što nas čeka još danas da poslije ne bi bilo kasno. 

Zato sve pohvale premijeru što je adresirao jedan od velikih problema ovog društva i potaknuo sve na promišljanje kako nam nedostaje optimizma. Ali jednostavno kriva adresa. Jer kada ne bude navedenih problema zasigurno će i mediji radije pisati o velikim uspjesima domaće kulture, obrazovanja, znanosti, gospodarstva i prije svega naših mladih. Do tada na svima nama je da se zamislimo kako stati pesimizmu na kraj.