Sedam desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata smatraju se razdobljem trgovinskih sporazuma. Najvažnija svjetska gospodarstva bila su u trajnom stanju trgovinskih pregovora, zaključujući dva najveća globalna multilateralna sporazuma: Opći sporazum o tarifama i trgovini (GATT) i sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Povrh toga, potisano je više od 500 bilateralnih i regionalnih trgovinskih sporazuma. Populističke pobune u 2016. godini gotovo će zasigurno zaustaviti ovo grozničavo sklapanje sporazuma. Dok zemlje u razvoju možda teže manjim trgovinskim sporazumima, dva najveća sporazuma o kojima se trenutno raspravlja – Transpacifičko partnerstvo (TPP) i Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) mogu se smatrati propalima nakon izbora Donalda Trumpa za Američkog predsjednika.

Ne bismo trebali oplakivati njihov kraj. Koja je zapravo svrha trgovinskih sporazuma? Odgovor se može činiti očiglednim: zemlje ispregovaraju trgovinske sporazume u cilju postizanja slobodnije trgovine. No, stvarnost je znatno složenija. To nije samo stoga jer se današnji trgovinski ugovori protežu na brojna druga politička područja, poput zakonodavstva o zdravlju i sigurnosti na radu, patenata i autorskog prava, zakonodavstva o kapitalnim transakcijama i pravima investitora. Također je nejasno jesu li oni doista u ikakvoj mjeri povezani sa slobodnom trgovinom.

Manipulacija cijenom robe
Standardni ekonomski argument u prilog trgovini je onaj vezano uz domaće tržište. Bit će pobjednika i gubitnika, ali trgovinska liberalizacija povećava komad ekonomskog kolača u zemlji. Trgovina je dobra za nas i trebali bismo otkloniti prepreke trgovini za naše vlastito dobro – a ne da bismo pomogli ostalim zemljama. Stoga otvorena trgovina ne nalaže nikakav kozmopolitizam; samo su joj potrebni neophodne prilagodbe unutar zemlje kako bi se osiguralo da sve skupine (ili barem one s političkom moći) imaju udjela u sveopćim dobrobitima. Za gospodarstva koja su mala na svjetskim tržištima, priča ovdje završava.

Njima nisu potrebni trgovinski sporazumi jer je slobodna trgovina ponajprije u njihovom najboljem interesu (a ona nemaju utjecaja na veće zemlje u pregovorima). Ekonomisti pronalaze argument u korist trgovinskih sporazuma među velikim zemljama jer te zemlje mogu manipulirati svojim trgovinskim uvjetima – svjetskim cijenama robe koju one izvoze i uvoze. Primjerice, uvođenjem uvozne pristojbe recimo na čelik SAD mogu smanjiti cijene po kojima kineski proizvođači prodaju svoje proizvode. Ili oporezivanjem izvoza zrakoplova SAD mogu podići cijene koje trebaju platiti stranci. Trgovinski sporazum koji zabranjuje takve politike osiromašenja susjeda može biti koristan svim zemljama jer ako on izostane svima će kolektivno biti lošije.  No teško je uskladiti to obrazloženje s onim što se događa pod trenutnim trgovinskim sporazumima.

Iako SAD uvode uvozne pristojbe na kineski čelik (i brojne druge proizvode), ne čini se baš da je njihov motiv snižavanje cijena čelika na globalnoj razini. Kad se SAD-u pusti na volju, on bi mnogo radije subvencionirao izvoz Boeinga – kao što je to često bio slučaj – nego ga oporezivao. Doduše, pravila WTO-a zabranjuju izvozne subvencije – koje, govoreći ekonomskim žargonom, predstavljaju politiku "obogati svog susjeda" – dok ne postavljaju izravna ograničenja oporezivanju izvoza. Stoga ekonomija nas ne vodi predaleko vezano uz shvaćanje trgovinskih sporazuma. Čini se da politika više obećava po tom pitanju: američke trgovinske politike vezano uz čelik i zrakoplove vjerojatno je bolje objasniti kao želju kreatora politika da pomognu tim određenim industrijama – od kojih obje imaju moćnije lobije u Washingtonu – nego kroz njihove sveukupne ekonomske posljedice. 

Obuzdavanje rasipništva
Zagovaratelji trgovinskih sporazuma često zastupaju stajalište da oni mogu pomoći u obuzdavanju takvih rasipničkih politika time što otežavaju vladama dijeljenje posebnih usluga politički povezanim industrijama. Ali taj argument ima slijepu pjegu. Ako se trgovinske politike uveliko oblikuju političkim lobiranjem, ne bi li međunarodni trgovinski pregovori na sličan način bili prepušteni na milost i nemilost tih istih lobija? Također, mogu li trgovinska pravila napisana kombinacijom domaćih i stranih lobija, za razliku od onih napisanih samo od strane domaćih lobija, jamčiti bolji ishod? Nesumnjivo, domaći lobiji možda ne dobiju sve što žele kad se trebaju nadmetati sa stranim lobijima.

S druge strane, zajednički interesi među industrijskim skupinama u različitim zemljama mogu dovesti do politika koje štite rentijerstvo na globalnoj razini. Kad su trgovinski sporazumi bili uglavnom usredotočeni na uvozne pristojbe, ispregovarana razmjena pristupa tržištu općenito je vodila do nižih zapreka za uvoz – što je primjer pogodnosti lobija koji su djelovali kao protuteža jedan drugome. Međutim, postoje brojni primjeri međunarodne koluzije također među posebnim interesima. Zabrana izvoznih subvencija WTO-a nema stvarno ekonomsko obrazloženje, kao što sam već ranije napomenuo. Pravila o anti-dampingu na sličan način imaju eksplicitno protekcionističku nakanu.

Posebna zaštita investitora
Takvi perverzni slučajevi namnožili su se u posljednje vrijeme. Noviji trgovinski sporazumi uključuju pravila o "intelektualnom vlasništvu," protoku kapitala i zaštiti ulaganja uglavnom namijenjena stvaranju i očuvanju dobiti za financijske institucije i multinacionalna poduzeća na uštrb ostalih legitimnih političkih ciljeva. Ta pravila pružaju posebnu zaštitu stranim investitorima koji često dolaze u sukob sa zakonodavstvom vezanim uz javno zdravstvo ili okoliš. Ona otežavaju zemljama u razvoju pristup tehnologiji, upravljanje volatilnim protokom kapitala i diversificiraju njihova gospodarstva kroz industrijske politike. Trgovinske politike koje pokreće domaće političko lobiranje i posebni interesi su politike osiromašivanja susjeda, ali to nije njihov motiv. One odražavaju asimetrije u moći i političke neuspjehe unutar društava. Rješavanje politika osiromašivanja susjeda nalaže poboljšanje upravljanja unutar zemlje, a ne donošenje međunarodnih pravila.

© Project Syndicate, 2016.