U praksi se često dogodi da se porezni obveznici ne registriraju u sustav PDV-a kada su obvezni to učiniti. Primjerice, strani porezni obveznici se ne registriraju na vrijeme za određene isporuke dobara s hrvatskog teritorija ili pak domaći poduzetnici propuste na vrijeme obaviti formalne procedure za registraciju.

Praksa je u Hrvatskoj, ali i službeni stav hrvatske Porezne uprave, da porezni obveznici ne mogu priznati pretporez za nabavke dobara i usluga do trenutka kada se formalno ne registriraju za sustav PDV-a neovisno o tome što su se te nabave koristile za oporezive aktivnosti tog poreznog obveznika. Ovim pitanjem se bavi i Europski sud pravde u slučajevima C-385/09 i C‑183/14, a u daljnjem tekstu će biti obrazložen slučaj C-385/09 – Nidera Handelscompagnie.

Izvoz u Tursku i Alžir

Društvo Nidera kupilo je agrikulturna dobra u Litvi na što je zaračunan i plaćen litavski PDV (dobra nisu napustila teritorij Litve u ovoj transakciji) te ih potom izvezlo u Alžir i Tursku (države koje nisu u sastavu Europske unije). Prilikom izvoza primijenjeno je oslobođenje plaćanja PDV-a s obzirom da dobra napuštaju prostor EU. Nakon izvoza u roku manjem od godine dana Nidera se registrirala za potrebe PDV-a te zatražila povrat PDV-a za spomenute nabave putem PDV prijave.

Porezna uprava utvrdila je da Nidera nema pravo na povrat pretporeza zato što nije bila registrirana za potrebe PDV-a u Litvi prije nabave dobara. U sudskom procesu je postavljen upit ESP-u o tome je li nacionalni propis na temelju kojega se pravo na odbitak PDV-a odbija poreznom obvezniku samo zbog toga što nije identificiran kao porezni obveznik PDV-a u trenutku kad je obavio tu transakciju u suprotnosti s EU PDV direktivom.

Sud u obrazloženju svoje presude navodi da zaista postoji obveza poreznih obveznika obavijestiti Poreznu upravu kad njihova djelatnost započne, promijeni se ili prestane u skladu s mjerama države članice. Međutim, Sud je već presudio da ni na koji način ne dopušta državama članicama odgađanje ostvarenja prava na odbitak do vremena u kojem se oporeziva transakcija zapravo počinje provoditi redovito ili uskratiti poreznom obvezniku to pravo.

Materijalni uvjeti

Također je navedeno kako je Sud već presudio u više ranijih presuda da temeljno načelo neutralnosti PDV-a zahtijeva da se odbitak pretporeza odobri ako su zadovoljeni materijalni uvjeti, čak i ako porezni obveznik nije udovoljio određenim formalnim uvjetima. Sud je već naveo kako su materijalni uvjeti za odbitak pretporeza da se transakcija odvijala između dva porezna obveznika te da služi za potrebe njegovih oporezivih transakcija i da postoji račun.

Sud nadodaje da identifikacija kao poreznog obveznika PDV-a, kao i obveza poreznog obveznika da prijavi početak, promjenu ili prestanak svojih djelatnosti, samo su formalni zahtjevi u svrhu kontrole koji ne mogu dovesti u pitanje, među ostalim, pravo na odbitak PDV-a ako su ispunjene materijalne pretpostavke za nastanak tog prava. Iz toga proizlazi da porezni obveznik PDV-a ne smije biti spriječen u priznavanju pretporeza zbog toga što prije upotrebe dobara stečenih u okviru svoje oporezovane aktivnosti nije identificiran kao porezni obveznik PDV-a.

Sukladno svemu navedenom, Sud donosi odluku da uskraćivanje prava na odbitak pretporeza poreznom obvezniku koji zadovolji materijalne uvjete za pravo na odbitak PDV-a i registrira se za potrebe PDV-a u razumnom roku nakon obavljenih transakcija, od strane nacionalnog zakonodavstva, je protivno odredbama Direktive. Iz ove presude Europskog suda pravde je vidljivo da je hrvatska porezna praksa u suprotnosti s europskom sudskom praksom te očekujemo da će se uskoro mijenjati u smjeru obrazloženja iznesenih od strane suda. Poreznim obveznicima koji imaju problema s ostvarivanjem svojih prava u sličnim okolnostima snažno preporučamo da ustraju i argumentiraju svoju poziciju kroz upute suda.