Posla ima više nego ikad, ali nemamo ga s kime odraditi", rekla je predsjednica HUP-a Gordana Deranja na konferenciji o mirovinskoj i poreznoj reformi održanoj prošlog tjedna.  "Možda u Zagrebu situacija nije toliko dramatična, ali iz svih regija Hrvatske dolaze dramatični apeli prema HUP-u da se iznađu određene mjere", rekla je Deranja. I evo sukusa cijele problematike gospodarstva u Hrvatskoj danas.

Nisu to više ni Agrokor, ni Uljanik, ni mirovinska reforma – sve te teme samo su skretanje pažnje s bitnoga za opstojnost države. Jer zamislimo scenariji u kojem Agrokor više nije Agrokor nego je skup dobrih i zdravih kompanija kojima pojedinačno upravljaju strani investitori, a ostatak koncerna jednostavno je ispao iz tržišne utakmice. Scenariji je to koji je bio moguć sa ili bez Todorića i scenariji unutar kojega kompanije poput Belja, Zvijezde ili Leda imaju isti problem kao i svi drugi – problem radne snage.

Uzmimo u razmatranje i scenariji u kojem je brodogradnja, npr. Uljanik, riješena i restrukturirana još prije 10-ak ili 20-ak godina. Onda bi to bili visoko tehnološki sofisticirani škverovi koji možda razvijaju autonomne sustave upravljanja brodovima ili obavljaju neku drugu složenu finalizaciju školjke broda izgrađenog u Kini ili negdje drugdje. I onda bi takav Uljanik imao problem s nestašicom radnika, možda ne varioca ali svakako inženjera.

Imamo li više vremena?
I može se tako u nedogled nabrajati neke futurističke scenarije unutar kojih opet dolazimo na ozbiljan i važan apel poslodavaca s početka priče. Ali za nabrajanje futurističkih scenarija i iznalaženje novih vizija zakasnili smo 20-ak godina i za to su krive sve garniture koje su vladale. Lutanja politike, kako unutrašnje tako i vanjske i ne slušanje onoga što govori struka i ljudi s terena, u ovom slučaju poslodavci, odvelo nas je tamo gdje sada jesmo.

Pitanje na koje moramo tražiti odgovor, a uporno odbijamo, je imamo li vremena za nešto promijeniti jer pošteno bi bilo i ako će netko reći "gospodo prekasno je". Da bi počeli tražiti odgovor na to pitanje, a onda i na pitanje kako i kuda dalje, moramo se vratiti nekim osnovama. Prvo i najvažnije, moramo se početi kloniti politikantstva i navlačenja u opće sfere tema koje su beznačajne. A to možemo učiniti jedino ako odredimo koje su teme značajne i od presudne važnosti. Ako nastavimo lutati između 1945. i 1990. godine probudit ćemo se jednog dana u robotiziranom i razvijenom društvu u kojem će nas umjetna inteligencija jednostavno isključiti iz algoritma – jer unutar postojećih naprednih algoritama neće pronalaziti odgovor na naša pitanja iz 1945. i 1990.

Drugo, moramo napokon odrediti plan, smjernice i strateška pitanja od kojih nećemo odstupati, a ona moraju biti vezana uz razvoj države kako na unutarnjem gospodarskom planu tako i na vanjskopolitičkom. Moramo znati što želimo i kuda idemo. Ne možemo unutar četiri godine Milanovićeve Vlade razarati bilo kakvu povezanost s Kinom, a onda je unutar iduće četiri pokušavati izgraditi. To su preozbiljne i dugoročno prevažne stvari da bi se svele na jedan mandat svima slatke vlasti.

Zaostajanje mladih
Treće, moramo krenuti u ozbiljnu reformu obrazovanja. To je mjesto na kojem više nema čekanja i stajanja. Naša djeca i djeca naše djece mogla bi postati kao slogan HTZ-a: "Mediteran kakav je nekada bio", a to nije dobro. Za turiste koji žele dva tjedan odmora to je odlično, ali nije za djecu koja žele s vršnjacima iz svijeta ravnopravno razgovarati putem interneta i mobilnih uređaja, a ne izmjenjivati pisma pisana rukom uz svjetlo svijeće. Na kraju, treba nam hrabrosti i vizije da krenemo usvajati nova znanja i trendove, a onda možda jednom to isto i pokretati i nametati. Samo prvo i najvažnije – koliko nam je vremena ostalo?