Prošlomjesečni službeni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Sjedinjenim Američkim Državama primjer je oprečnih ljudskih reakcija. Usprkos prijateljskoj dinamici, Macronov program i retorika bili su gotovo dijametralno oprečni s ponašanjem američkog predsjednika Donalda Trumpa. No, Macronovo vodstvo podložno je još temeljnijem izazovu. Način na koji će se on s uhvatiti u koštac s tim izazovom mogao bi naznačiti put koji bi liberalna demokratska politika trebala slijediti u budućnosti.

Obraćanjem američkom Kongresu na engleskom jeziku, Macron je izrazio lojalnost internacionalističkom svjetonazoru, zalažući se za jačanje međunarodnih institucija, ponovno prihvaćanje sustava međunarodne trgovine temeljenog na pravilima te općenito prihvaćanje globalizacije. Po pitanju Irana, naglasio je važnost očuvanja nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, iz kojeg se Trump upravo povukao, iako je pozvao na dopunske sporazume o temama koje postojeći sporazum ne obuhvaća. Macron je također najavio da će provesti paneuropsku kampanju povodom europskih parlamentarnih izbora 2019. Kao demokrat, on vjeruje da produbljivanje Europske unije treba teći usporedno s razvojem istinskog europskog političkog prostora.

U području 'nove politike'
U dobu prilične zabrinutosti uslijed propadanja liberalizma, budućnosti socijalne demokracije, uspona nacionalizma i otpora prema globalizaciji, ističe se Macronovo bezrezervno internacionalističko stajalište. Naime, Macron se upustio u istraživanje nepoznatih područja "nove politike" Zapada, područja koje nije više u cijelosti definirano konkurencijom između velikih stranaka desnog i lijevog centra. No, okreće li politika doista novu stranicu, napuštajući tradicionalni raskol između desnice i ljevice? Bilo bi pogrešno i simplicistički definirati Macrona centristom, obzirom na činjenicu da je bio ministar prethodne vlade socijalista Françoisa Hollandea.

Iako se približio centru, nije se pridružio jednoj od malih tradicionalnih centrističkih stranaka, već je umjesto toga oformio vlastiti "pokret".  Macron je ranije opisao taj pokret – koji je nazvao En Marche! (U marš) – tvrdnjom da nije "niti desno, niti lijevo" – izbjegavajući izraz "centristički". On tvrdi da je "istovremeno desno i lijevo", što nagoviješta njegovu želju pridobivanja birača koji se tradicionalno opredjeljuju za desni centar kao i onih naklonjenih lijevom centru. Međutim, ako tradicionalna podjela na ljevicu i desnicu blijedi, ostaje pitanje što će ju zamijeniti. Obzirom na činjenicu da se globalizacija nalazi u središtu političkih rasprava u većini zemalja, može se činiti da odgovor leži u podjeli između kozmopolitskih i parohijalnih snaga.

Nove političke obitelji
Prema tom tumačenju, Macron predvodi francuski proglobalizacijski (i proeuropski) pokret, a one koji pripadaju njegovoj opoziciji, bez obzira na njihovu pripadnost desnom ili lijevom krilu, povezuje zajedničko suprotstavljanje ekonomskoj otvorenosti. I, doista, ekstremna desnica i ekstremna desnica usvajaju slične ekonomske poruke. U međuvremenu, postojeće političke stranke desnog i lijevog centra – kako u Francuskoj, tako i diljem cijelog Zapada – sklone su uključivanju internacionalistički orijentiranih frakcija i onih koji izražavaju više sumnjičavosti prema globalizaciji. Ako globalizacija postaje predmetom glavnog raskola među biračima u zapadnim zemljama, logično je da će se te dvije skupine vjerojatno podijeliti i formirati nove političke obitelji.

Međutim, dok ja vjerujem da će doći do nekih kretanja u tom smjeru, čini se da nije vjerojatno da će doći do nestajanja tradicionalnog raskola između desnice i ljevice. Tradicionalne stranke nastavit će raspravljati o pitanjima vezano uz raspodjelu dohotka, uključujući progresivnost poreznog sustava te odgovarajući opseg i ciljeve socijalne politike. Sama "platforma" globalizacije neće biti u dostatnoj mjeri robusna za definiranje velike političke stranke. To znači da će se tijekom nadolazećih godina Macron trebati više prikloniti ili desnom ili lijevom centru.

Specifične okolnosti koje su omogućile njegovu izbornu pobjedu 2017. godine  – diskreditirani lijevi centar i kandidat desnog centra koji je bio diskvalificiran zbog skandala – neće se ponoviti. On će morati postati internacionalistički vođa koji se priklanja ljevici ili internacionalistički vođa koji se priklanja desnici. Samo jedna od te dvije opcije izgleda održivom. Tradicionalne politike desnog centra ne bi s lakoćom bile kompatibilne s jakom naklonošću prema internacionalizmu. Ako se teži tome da globalizacija, u svojim različitim dimenzijama, dobije podršku većine, ona će trebati biti popraćena moderniziranim socijalnim politikama koje pružaju učinkovitu pomoć potrebitima. U vrijeme kontinuiranih gospodarskih poremećaja, to će biti od sve veće važnosti. 

Porezne i tržišne reforme
Otvorenost gospodarstva iziskuje društvenu solidarnost. To ne podrazumijeva zaštitu određenih radnih mjesta od tržišnog natjecanja ili tehnoloških inovacija.  To podrazumijeva pružanje pomoći ljudima u prilagođavanju na kontinuirane promjene kroz pružanje neophodnih resursa svim građanima, u vidu obrazovanja, pristupačne zdravstvene skrbi te tranzicijske podrške.

Ukratko, općeprihvaćeno proglobalizacijsko stajalište mora biti popraćeno novim društvenim sporazumom, koji je privlačan velikoj većini te potpomognut javnim sredstvima. U protivnom, bit će se teško oduprijeti sireninoj pjesmi neonacionalizma.  Usporedno s dovršavanjem neophodnih poreznih reformi, kao i reformi na tržištu rada s kojima je započeo, Macron će se trebati uhvatiti u koštac s tim izazovom. Uslijed trenutne promjene političke paradigme, oni koji favoriziraju otvorenost zasjenit će nacionalistički unilateralizam samo kroz usvajanje moderniziranog pristupa društvenoj solidarnosti i postavljanjem istoga za svoj primarni cilj.

© Project Syndicate, 2018.