Dok se njemačko gospodarstvo dobro oporavljalo od globalne financijske krize iz 2008. godine, kreatori politika imali su koherentno obrazloženje za fiskalnu štednju. Odbacujući kontinuirana nagovaranja ostalih država eurozone da se odluče na fiskalni stimulans, slijepo su se držali nacionalnog opredjeljenja za proračunsku disciplinu i "kočnice za dugove" uvedene 2009. godine, koja ograničava federalni strukturni deficit na 0,35% BDP-a te održavanja naknadno uvedene politike "crne nule", tj. politike uravnoteženog proračuna.

Zagovaratelji fiskalnog stimulansa tvrdili su da bi veća javna potrošnja u Njemačkoj smanjila ogroman suficit tekućeg računa platne bilance i potaknula potražnju koja bi pomogla ostalim državama članicama eurozone, osobito u južnoj Europi. No, budući da je Njemačka bilježila nisku stopu nezaposlenosti i relativno snažan rast, razumljivo je da su se kreatori politika u Berlinu bojali da bi takve mjere uzrokovale pregrijavanje domaćeg gospodarstva. Međutim, danas pregrijavanje gospodarstva nije više problem. Rast njemačkog BDP-a postao je negativan u drugom tromjesečju, odražavajući slabost proizvodnog sektora na kojeg uvelike utječe trgovina. Ako se utvrdi da je rast u trećem tromjesečju također bio negativan, gospodarstvo će službeno biti u recesiji.

Niži porezni odbici
Sporiji rast dohotka snizit će porezne odbitke za dane donacije te time smanjiti njemački proračunski suficit. No, državna tijela zasigurno ne bi trebala poduzeti korake za održavanje suficita. Upravo suprotno, vlada bi trebala reagirati na bilo kakvo usporavanje povećanjem potrošnje i/ili smanjenjem poreza. Ona bi osobito trebala trošiti više na održavanje infrastrukture i modernizaciju, a mogla bi smanjiti poreze na plaće.

Pravna ograničenja kočnice za dugove mogla bi smanjiti iznos stimulansa, no ona još uvijek ostavljaju nešto prostora. Povrh toga, potpuno uravnoteženje proračuna (crna nula) moglo bi biti ukinuto u slučaju recesije. Ili bi moglo biti drugačije protumačeno u cilju omogućavanja deficita potrošnje namijenjene za ulaganja, ali ipak uz uravnoteženje tekućih izdataka. Naposljetku, ulaganje u infrastrukturu ne predstavlja zaduživanje u budućnosti u pravom ekonomskom smislu.

Negativne kamatne stope – vlada se trenutačno može zaduživati na deset godina po stopi od -0,5% – osnažuju argumente u korist ulaganja u javne projekte s pozitivnim povratom. Takvi projekti uključuju ceste, mostove i željeznice, kao i infrastrukturu poput 5G mobilnih mreža. Kao što je John Maynard Keynes jednom rekao: "Procvat, a ne recesija, pravo je vrijeme za politiku štednje u državnoj riznici." 

Južna Koreja kao uzor
Tijekom povijesti, brojne zemlje u razvoju izvoznice robe široke potrošnje provodile su procikličku fiskalnu politiku za vrijeme procvata robe široke potrošnje, prije nego što su bile primorane na smanjenje izdataka kad je došlo do pada cijena. U međuvremenu je Grčka bilježila veliki proračunski deficit tijekom godina rasta od 2003. do 2008., a tada je morala znatno smanjiti potrošnju tijekom desetljeća nakon izbijanja krize eura 2010. godine.

Republikanci u SAD-u također bilježe procikličke učinke, opredijelivši se za fiskalni stimulans kad je gospodarstvo već u ekspanziji, kao što je slučaj s poreznim rezom predsjednika Donalda Trumpa iz 2017., i ponovnim otkrivanjem potrebe za borbom protiv deficita kad nastupi recesija. Međutim, ostale su se zemlje dojmljivo pomaknule prema u većoj mjeri kontracikličkim fiskalnim politikama od prijelaza tisućljeća. Njemačka bi mogla slijediti novi put kojim je krenula vlada Južne Koreje. Nakon 20 godina sveukupnih proračunskih suficita, državna tijela znatno povećavaju potrošnju u cilju suprotstavljanja usporenijem gospodarskom rastu. 

Fiskalna politika bi, naravno, trebala biti vođena ostalim ciljevima, povrh kontracikličnosti. Jedan je dugoročan put održivog duga. Prepoznavanje da je prekomjerna štednja nekih zemalja tijekom posljednje recesije bila pogrešna ne iziskuje usvajanje pozicije da vlade mogu bilježiti neograničeni dug, kao što se trenutačno čini da vjeruju neki promatrači. Kao što to Nijemci ističu, kriza eura 2010. godine ne bi bila nastupila da je Grčka, nakon uvođenja eura, održala fiskalnu disciplinu potrebnu sukladno Paktu o stabilnosti i rastu te slijedila vodstvo Njemačke u reformi tržišta rada i držala jedinične troškove rada pod kontrolom. S druge strane, izbjegavanje puta koji uzrokuje eksploziju omjera duga i BDP-a (kao u Grčkoj) ne iziskuje izbjegavanje deficita u svakom trenutku.

Ima puno prostora između ta dva ekstrema. Sastav potrošnje i poreza također je od ključne važnosti u fiskalnoj politici. Primjerice, vlade mogu upotrijebiti obje poluge za postizanje okolišnih ciljeva. Zapravo, neki smatraju da je obnovljeno opredjeljenje Njemačke za smanjenje emisija ugljikova dioksida do 2030., radi postizanja ciljeva Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, zapravo "udarni ovan" usmjeren protiv crne nule. Njemačka je vlada 20. rujna najavila mjere u vrijednosti oko 54 milijarde eura u cilju smanjenja emisija. U SAD-u takav bi se paket nazivao Green New Deal.

Povisiti cijenu ugljika
Potrošnja na takve prioritete kao što su energija i okoliš može biti korisna. No, ozbiljnost po pitanju emisija CO2 i ostalih okolišnih ciljeva ne mora podrazumijevati veće proračunske deficite. Vlade mogu poboljšati proračun ukidanjem subvencija za fosilna goriva i povećanjem poreza na emisije ili prodajom ograničenih dozvola za emisije na dražbi. Ili mogu preraspodijeliti prihode koji iz toga proizlaze za postizanje ostalih ciljeva. Važno pitanje za politiku klimatskih promjena je povisiti cijenu ugljika. 

Vlade bi trebale temeljiti taj politički izbor na kontracikličkom kriteriju i održivosti javnog duga. Sjedinjene Američke Države napravile su neke loše fiskalne izbore, osobito poreznim rezovima za bogate na vrhuncu poslovnog ciklusa. Njemački kreatori politika ne bi trebali napraviti simetričnu pogrešku održavanja proračunskog suficita dok postoji rizik da gospodarstvo klizi prema recesiji. 

© Project Syndicate, 2019.