Medijski zanimljiv i svakako upečatljiv performans izveli su učitelji prošlog tjedna i zapjevali premijeru ispod prozora.

Nisu na tome stali već su se obratili i predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori procjenjujući da premijeru šalju jasnu poruku što će na izborima biti ako se njihovi zahtjevi ne uvaže. Pridružili su im se u štrajku i sveučilišta, tako da možemo reći kako je stao cjelokupni obrazovni sustav i pjesmom, harmonikom i recitalima odlučio zabaviti svekoliku hrvatsku javnost. A za vjerovati je kako su raspjevani učitelji ponajviše zabavili radnike realnog sektora. Svi oni radnici u privatnom sektoru, od prodavača na blagajnama trgovačkih centara do radnika iz hrvatske brodogradnje, zasigurno su sa simpatijama promatrali, a možda i zapjevali uz naše učitelje.

Olako podizanje plaća
Štrajk je legitimno i ustavno pravo borbe za radnička prava, ali ostaje pitanje je li banaliziranje štrajka kroz pjesmu i recital isto to pravo. Uz dužno poštovanje prema našem obrazovnom sustavu u vremenu kada je većina znanosti estradizirana, kada ozbiljne znanstvene spoznaje poput vrijednosti cijepljenja ili banalne činjenice kako je Zemlja okrugla postaju upitne zahvaljujući toj istoj estradizaciji koja vodi u banalizaciju, je li stvarno poruka koju učitelji žele poslati našoj djeci da se treba i mora boriti za svoj prava loše prepjevanim pjesmama ispod premijerova prozora? Možda je nekome u sindikatu ili nekim učiteljima glazbene kulture to i zvučalo smiješno, jasno i produktivno – ali prije nego što su krenuli u taj čin trebali su se pitati ne bore li se oni upravo za bolji, ozbiljniji i jasniji status obrazovnih djelatnika.

Da su se to pitali možda bi se odgovor nametnuo sam po sebi. Taj status ne postiže se veselim koncertom na Markovu trgu, a još manje političkim koketiranjem s predsjedničkim kandidatima. Prvo, jasno je da nitko u izbornoj utrci neće ići protiv štrajka učitelja, ali isto tako deklarativna podrška ne služi da se promijeni status naših obrazovnih djelatnika, već da se prikupe glasovi.

Drugo i puno važnije, neukusno je to u državi u kojoj postoji već velika razlika između javnog i privatnog sektora koja seže čak do toga da pojedini djelatnici u privatnom sektoru ne prime plaću. Taj neukus ne smije biti dio našeg obrazovanja – ako želimo poštovanje prema struci onda moramo biti daleko ozbiljniji. U ovom trenutku ministrica Divjak, koja je ustvari s druge strane barikade ili bi barem trebala biti, djeluje ozbiljnije i suvislije od raspjevanih učitelja.

Na žalost i tugu njihovog glazbenog talenta i premijer Plenković koji, iako se s tim ne moramo slagati, olako podiže plaće svima u javnom sektoru, također djeluje ozbiljnije jer pretvara učitelje u one koji traže kako bi se kolokvijalno reklo "kruha preko pogače". A oni umjesto da odgovaraju argumentirano i dostojanstveno odluče napraviti glazbeni performans. U svom djelovanju i skrivanju kada koja škola ne radi ne samo da gube realni sektor i radnike iz njega, već polako gube i roditelje koji ne žele znati samo kada je djeci škola dan ranije, nego možda čak i tjedan dana unaprijed – ali dobro, daleko su ti potezi od harmonike na Markovu trgu.

Zaslužuju bolji status
Sve u svemu, naši učitelji počinju djelovati poput prosvjednika protiv Horvatinčićevog centra na Cvjetnom trgu koji su prije dosta godina odlučili tijekom ljeta ostaviti samo dežurstva, jer eto počeli su godišnji odmori. Ono što ipak možda naši učitelji rade nesvjesno to je provođenje škole za život jer jasno učenicima šalju poruku kako bez estradizacije i pjesme u ovoj zemlji nema ozbiljne teme.

To je kriva poruka, ali je u svojoj biti točna.  I na kraju, da ne bude zabune, učitelji zaslužuju poštovanje, bolji društveni status, veće plaće i sve ostale benefite koje mogu dobiti. Ali da bi ih dobili ne trebaju i ne smiju od samih sebe raditi predmet šale i zabave. A ovo na Markovu trgu bilo je upravo to. Loša šala sindikalnih vođa na račun jedne ozbiljne i uvažene struke.