Nema nikakve sumnje da je temeljni preduvjet za djelotvorno funkcioniranje bilo čega, počevši od sportskog kluba preko tvrtke pa do političke stranke, djelotvorno vodstvo koje zna što želi. I onda se, ako bude sreće, ta vizija uspije i realizirati, donese neke rezultate nakon čega dolazi do podjele nagrade. U idealnom svijetu obično se uvijek može stvar realizirati, u idealnijem se može uvijek računati i da će biti uvijek rezultata, a u savršenom uvijek bude nagrade. I ako je po tome suditi hrvatsko društvo, ili bar neka njegova javna poduzeća, samo malo dijeli od savršenstva. Jednostavno je nemoguće izbjeći takav zaključak kad se uzme u obzir koliko bi porezne obveznike mogla koštati smjena Uprave Hrvatske elektroprivrede. Zahvaljujući odluci Vlade o njegovu smjenjivanju predsjednik Uprave HEP-a Ivan Mravak mogao bi, i to u skladu s odlukom Nadzornog odbora, dobiti otpremninu od 400 tisuća kuna, a drugi članovi Uprave po 300.000 kuna, ako napuste HEP. Imaju i pravo na 20-godišnje police životnog osiguranja vrijedne oko 60 tisuća eura.

Čudni ugovori
Dakle, ljudi koji su smijenjeni nakon što je Državno odvjetništvo podiglo kaznenu prijavu protiv njih imaju pravo na nagradu za svoj rad i to, za veliku većinu hrvatskih građana, čak i biznismena, više nego spektakularnu. Jedna od teza kojima se brani velika primanja političara i biznismena je da oni preuzimaju veću odgovornost pa zato imaju i veće plaće i bolje radne uvjete, no odgovornost obično znači i snošenje posljedica za loše rezultate, ne samo nagrade za dobre. Međutim, u Hrvatskoj po svoj prilici odgovornost podrazumijeva nagradu za čelništvo državni tvrtki bez obzira na rezultate. Jednostavno je nemoguće na drugi način razjasniti kako se moglo dogoditi da Nadzorni odbor HEP-a blagoslovi tako raskošne otpremnine, a da stvar bude bolja, sve je u skladu sa zakonom. Ako se već išlo potpisivati menadžerske ugovore sa HEP-om nekako je logično da se vodilo računa i o tome hoće li dužnosnici snositi i nekakve konzekvence ako nešto s poslovanjem ne bude u redu. A u redu nije bilo zaista puno toga ako je suditi po aferama o HEP-u koje su u proteklih par mjeseci objavljivali mediji ove godine. Još u siječnju je objavljena priča kupnji šest novih Audija A6 za Upravu tvrtke, potom je uslijedila priča o kupovanju struje na stranim tržištima po cijeni četiri puta većoj od prodajne. Naime, tijekom 2008. je HEP kupovao megavat struje po 83 eura, a kasnije ga prodavao za svega 20 eura. U međuvremenu je struja pojeftinila, a kako se Uprava HEP-a nije ugovorom osigurala da se u slučaju pada cijena struje nabavna cijena smanji tvrtka je izgubila, prema procjenama medija, 1,4 milijarde dolara. Štoviše, HEP se ugovorom nije osigurao ni da u slučaju proizvodnje dovoljne količine struje na domaćem tržištu odustane od dijela ugovorene struje kupljene u inozemstvu. Potom su tu razne donacije i sponzorstva… Uglavnom, nekako je teško to povezati s misijom i vizijom HEP-: ‘Sigurna i pouzdana opskrba kupaca električnom energijom uz minimalne troškove’. A još je teže povezati s velikim otpremninama koje sugeriraju da su postignuti spektakularni rezultati. Doduše, to je tako iz perspektive prosječnog građanina, koji bi možda i očekivao da je u ugovorima koje je HEP kupovao od dekana Ekonomskog fakulteta za nekoliko desetaka tisuća eura biti i nekakve klauzula koja zahtijeva od čelnih ljudi nekakve rezultate za otpremninu. U biti, možda i jest, samo je onda pitanje koliko bi u slučaju nekih boljih poslovnih rezultata ta otpremnina iznosila – nije isključeno da bi u tom slučaju HEP morao izdati još jednu seriju obveznica, s tom razlikom da bi se znalo na što su ta sredstva konkretno bila potrošena.

Rodbina i stranke
Najgore je što HEP sigurno nije jedini. Uz rijetke časne iznimke javna poduzeća u Hrvatskoj vode ljudi koji su tu došli gotovo isključivo zahvaljujući članstvu u stranki, odnosno rodbinskim ili zavičajnim vezama i nemaju nikakve vizije osim vlastitog zbrinjavanja. I za razliku od menadžera u privatnim poduzećima, koji ipak moraju pokazati nekakve rezultate da bi dobili nagradu i to u daleko težim uvjetima, ljudi na čelnim mjestima državnih monopolista to ne moraju. Dok su jednima privilegije i eventualna nagrada povezani s rezultatima drugi imaju praktički samo privilegije. A to nema samo loše posljedice samo za proračun, odnosno za građane koji dobivaju lošiju uslugu, već i za tržišnu utakmicu. Zašto bi se itko trudio raditi biti što bolji menadžer kad je očito da se u javnim poduzećima može dočepati menadžerskog mjesta uz malo strateški raspoređenog druženja, po mogućnosti kumstva s nekim ili članstva u pravoj stranki? A još ako se svi natječaji odvijaju daleko od očiju javnosti, odnosno ljudi imenuju bez jasnih kriterija, onda čelna mjesta u javnim poduzećima postaju još atraktivnija. Istina, ako se pretjera može se desiti da se ostane bez posla, ali tada se ipak nađe nešto i za put. Takva situacija se može promijeniti jedino ako se u proces zapošljavanja u javnim poduzećima uvede potpuna transparentnost, no za to će ipak trebati još dosta vremena. Morat će sazreti i stranke, koje bi trebale shvatiti da je u njihovom interesu imenovanje sposobnih, a ne podobnih ljudi.

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa