U svjetlu nedavno objavljenih i često komentiranih rezultata konkurentnosti Hrvatske prema mjerenju uglednih globalnih institucija, ali i aktualnih problema u kojima se nalaze rijetki preostali hrvatski industrijski giganti poput Petrokemije i Uljanika, postavlja se pitanje u kakvim uvjetima hrvatska industrija može konkurirati na tržištima Europske unije, ali i globalno.

U društvu s Afrikom

Pitanje neefikasnosti ili čak disfunkcionalnosti državne i lokalne uprave i javnog sektora je već višekratno komentirano na relativno apstraktnoj razini i u kontekstu zgražanja nad činjenicom da se više ne možemo uspoređivati niti sa susjednim zamljama već smo locirani u društvo afričkih i južnoameričkih zemalja.

Međutim, komentatorima i analitičarima kontinuirano izmiče veza ovih ocjena s efektima aktualnih stanja na realni sektor.

Skoro je nemoguće naći analize koje bi pokazivale da li i u kojoj mjeri hrvatska industrija, posebno ona izvozno orijentirana, djeluje u istim ili bar sličnim uvjetima kao i njihova konkurencija.

Pri tome treba naglasiti da se uspjeh na svjetskom tržištu često mjeri precizno poput atletskih trka na kratke pruge u desetinkama i stotinkama, doduše ne sekundi već cijene kapitala, vremena za provedbu procedura, efikasnosti horizontalnih potpora…

Slikovite ilustracije ovih problema možemo naći u recentnim djelovanjima izvršne vlasti i pokušajima rješavanja nekih kroničnih problema. Tako je početkom ove godine najavljeno da će konačno hrvatski poljoprivrednici imati iste uvjete kreditiranja kao i njihovi kolege u drugim zemljama Europske unije!?

Slaba veza sa znanošću

Nitko nije pitao zašto se to nije dogodilo prije pet ili više godina i nitko nije izračunao koliko su hrvatski poljoprivrednici izgubili u nejednakoj konkurentskoj utakmici, a o odgovornosti donositelja političkih odluka da i ne govorimo.

Na problem nedostatka kvalificirane radne snage za neke djelatnosti ukazuje se već godinama, da bi se tek prošle godine pokušalo naći rješenja s većim kvotama za zapošljavanje stranaca, ali su ograničenja i procedure još uvijek neusporedive s jednostavnim rješenjima kakve imaju poslodavci u Danskoj, Sloveniji ili nekoj drugoj usporedivoj zemlji.

Uključenje hrvatske znanosti u velike europske projekte kakav je CERN lijepa je vijest, ali gorko zvuči pitanje zašto tek sada i zašto je veza između hrvatske znanosti i gospodarstva toliko slaba i gotovo nezamjetljiva da bi se moglo govoriti o koristi u podizanju izvozne konkurentnosti.

Aktualni problemi Uljanika nisu samo specifičnost tog poduzeća, pa ni brodogradnje kao dijela izostale maritimne strateške orjentacije Hrvatske, već oni vrlo dobro oslikavaju poziciju cijele hrvatske industrije.

Objavljeni podaci vezani uz program restrukturiranja Uljanika pokazuju da je u posljednih godinu dana 
smanjena dužina procedura za dobivanje osiguranja i garancija za kreditiranje izgradnje brodova na prosječno 75 dana.

Generiranje gubitaka

Budući da se zna da su prethodnih godina ta procedure znala trajati i više od 300 dana, a da konkurencija takve formalnosti rješava i za manje od 15 dana, te da je glavni generator za gubitke penalizacija zbog kašnjenja u poštovanju ugovorenih rokova za isporuku brodova, trebalo bi samo zbrojiti dva i dva i doći do odgovora na pitanje kako hrvatska industrija može biti konkurentna.