Intenziviraju se rasprave vezane uz proračun Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. godine, uslijed inzistiranja brojnih europskih donositelja politika da se fondovi za regionalni razvoj isplaćuju samo zemljama članicama koje su sukladne s pravilima Europske unije. Prema Kopenhagenskim kriterijima, od svih zemalja članica traži se da podržavaju institucije liberalne demokracije, vladavinu prava te da poštuju ljudska prava i pružaju zaštitu manjinama.

Prijedlog za dodavanje novih uvjeta financiranju iz fondova Europske unije usmjeren je na populističke vlade u Poljskoj i Mađarskoj. No, dok su te vlade zasigurno iskazale prezir prema institucijama Europske unije, ignoriranjem preporuka Venecijanske komisije Vijeća Europe, one su suviše pametne da bi izravno prkosile pravilima Europske unije. Međutim, od svega toga najviše je uznemirujuća činjenica da je Poljska najveći, a Mađarska četvrti po redu korisnik sredstava iz fondova EU.

Među onima koji pozivaju Europsku uniju da "prestane financirati iliberalizam" nalaze se istaknute europske figure kao što je Guy Verhofstadt, vođa Saveza liberala i demokrata za Europu (ALDE) u Europskom Parlamentu, i francuski predsjednik Emmanuel Macron. No, među onima koji se protive strožim uvjetima ne nalaze se samo vladajuće stranke u Poljskoj i Mađarskoj, već i opozicijske stranke tih zemalja.

Etiketiranje opozicije 
Vladajuće stranke u Poljskoj i Mađarskoj dovele su opoziciju u red nacionalističkim ucjenjivanjem. Svaka kritika poljske ili mađarske vlade prikazuje se poput kritike same Poljske ili Mađarske. Također, u Poljskoj je strah od etiketiranja nepatriotima potaknuo političare opozicije na priznanje da zemlja pripada vladajućoj stranci Pravo i pravda (PiS) i njenom čelniku Jarosławu Kaczyńskom. Političari opozicije također tvrde da bi obustava sredstava iz fondova EU naštetila običnim građanima u Mađarskoj i Poljskoj, koji ne bi trebali biti kažnjeni zbog postupanja svojih vlada.  Ta bi logika imala smisla kad bi Europska unije bila suočena s nedemokratski izabranom vladom, kao što je slučaj u Sjevernoj Koreji ili Kubi. No, stranka Pravo i pravda i stranka Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbána bile su izabrane. Ostaje tada pitanje zašto se Mađari i Poljaci ne bi trebali suočiti s posljedicama vlastitih izbora.

Kritika kao dio šireg plana 
Sigurno je da, u bilo kojoj demokraciji i u bilo koje vrijeme, brojni građani nisu glasali za vladu. No, kad je Škotska 2014. godine održala svoj neuspjeli referendum o nezavisnosti, oni koji su glasali za nezavisnost morali su prihvatiti da je u to vrijeme demokratska volja Škota bila da ostanu dijelom Velike Britanije. Također, oni koji su glasali za ostajanje u Europskoj uniji na referendumu o Brexitu održanom u Velikoj Britaniji 2016. godine morali su prihvatiti odluku većine o napuštanju Europske unije. Imajući na umu te primjere, obustava sredstava iz fondova ne doima se u tolikoj mjeri velikom nepravdom kakvom ju prikazuju poljski i mađarski političari. Za razliku od diktature, demokracija obećava građanima pravo glasa, a ne sreću.

Međutim, vođe opozicije u Poljskoj i Mađarskoj upozoravaju da bi obustava sredstava iz fondova EU mogla imati suprotan učinak i uzrokovati javnu potporu anti-EU populistima, koji će biti više nego sretni u ulozi žrtve. Članovi opozicije koji kritiziraju ideju obustave isplate sredstava iz fondova EU populističkim vladama mogli bi javno apelirati na moral, ali oni zapravo zaista žele učinkovitost. Oni pretpostavljaju da bi obustava sredstava iz fondova EU bila uvelike nepopularna i ojačala bi populističku vladavinu, umjesto da ju oslabi. 

Na sličan način, moralizatorski manifesti Verhofstadta i Macrona nisu u potpunosti nesebični. Političari i novinari često na pogrešan način tumače tu situaciju kao da se tu samo radi "o Poljskoj" ili "o Mađarskoj", dok je zapravo kritika tih zemalja samo dio šireg plana. Očekuje se da će Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), kao i Skupina europske pučke stranke (Kršćanski demokrati) pretrpjeti ozbiljne gubitke, uslijed Brexita i značajnog pada političkih mainstream stranaka u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. U takvom kontekstu, Macron i Verhofstadt pokušavaju potvrditi vlastitu prisutnost zauzimanjem principijelnog stava protiv istočnoeuropskih populista. Oni znaju da su Kršćanski demokrati "kontaminirani" populizmom, osobito uslijed prisustva stranke Fidesz u toj skupini. 

Potkopati vlastite populiste 
Što se tiče Poljske, Macron je uvijek miješao moralne argumente s gospodarskim interesima Francuske. Tijekom kampanje, za vrijeme posjeta tvornici Whirlpool koja se trebala preseliti u Poljsku, on je obećao da će zauzeti čvršći stav protiv vlade stranke Pravo i pravda (PiS) vezano uz njenu fiskalnu politiku. Kad je preuzeo dužnost, on je inzistirao na reformi na razini EU u cilju ograničavanja trajanja upućivanja radnika, od kojih se brojni nalaze u Francuskoj, a ih većina dolazi iz Poljske.

Upozoravanjem na opasnost od istočnoeuropskih populista Macron i Verhofstadt imaju cilj potkopati populiste u vlastitoj zemlji. Ako uspiju sastaviti dovoljno jaku frakciju unutar Europskog parlamenta, moći će smanjiti utjecaj Kršćanskih demokrata i Progresivnog Saveza socijalista i demokrata, koji trenutno odlučuju o svemu. No, ako se doista primijeni načelo "fondovi EU u zamjenu za vladavinu prava", troškove možda čak neće snositi niti Kaczyński ili Orbán, već tek sljedeće poljske ili mađarske vlade. 

To se osobito odnosi na Poljsku: iako je stranka Pravo i pravda (PiS) još uvijek na čelu prema anketama, koalicija nepopulističkih opozicijskih stranaka mogla bi ju i preteći. Što je Europska komisija oštrija s nekad uzornim studentom demokracije u Istočnoj Europi, to je jasnije da Bruxelles neće biti tako naklonjen Poljskoj kao što je nekad bio, bez obzira na to tko se nalazio na vlasti.

© Project Syndicate, 2018.