Hrvatska je, što zbog potreba predizborne kampanje za nadolazeće predsjedničke izbore, a što zbog ponavljanja postupka, opet na vrhuncu javne rasprave o novoj borbenoj eskadrili. 

Kako načelno postoji konsenzus uglavnom svih političkih opcija, tako i građana, da Hrvatska mora imati ratno zrakoplovstvo, sada se samo raspravlja o modelu zrakoplova koji ćemo kupiti. Da to neće biti jednostavno i jeftino, znamo već iz debakla kada smo krajem prošle godine već bili uvjereni da ćemo za svega 500 milijuna dolara, ili nešto više od toga, dobiti kompletnu funkcionalnu borbenu eskadrilu od 12 zrakoplova F-16 Barak od Izraela, s potrebnom infrastrukturom, rezervnim dijelovima, naoružanjem, opremom te političkom potporom Izraela koja ide uz takve poslove. Iako su gotovo svi zrakoplovni, a i drugi, stručnjaci i laici, osim onih koji su bili uključeni u sam projekt nabave, upozoravali na apsurdnost nabave sofisticiranog borbenog sredstva starog 40-ak godina, a kojeg bi trebali koristiti u narednih 20-30 godina, bizarna je činjenica da bi taj projekt možda ovog trenutka bio optimalan za Hrvatsku.

Nema više rabljenog
Naime, istodobno s Hrvatskom u nabavu istovjetne eskadrile krenule su i druge nama usporedive zemlje – Slovačka i Bugarska, dok Poljska i Rumunjska žele nadopuniti svoju flotu postojećih F-16 zrakoplova s F-35. Za isti broj aviona, naravno novih, s okvirno sličnom opremom i naoružanjem te logistikom, Slovačka je platila 2,8 milijardi dolara, a Bugarska, za skromniji paket opreme i naoružanja, bazičnih 1,3 milijarde – u konačnici će to u bugarskom slučaju biti znatno više. Hrvatska je bio zadnji pokušaj da neka NATO članica kupi jeftino rabljeno američko naoružanje od zemlje koja nije SAD – Rumunjska je prije koju godinu tako kupila 12 vremešnih zrakoplova F-16 od Portugala za ukupno 200-injak milijuna dolara.

Hrvatska bi time dobila, ako se već ne bi mogli previše hvaliti sa starim aparatima Barak, kompletnu i vrhunsku obuku svojih pilota, jer je opće poznato da su izraelski borbeni piloti, čiji broj se mjeri u tisućama, stalno u ratnom stanju i na 100 posto svojih mogućnosti. Na to bi se vezala i izraelska oprema u Baracima koja izvjesno pomlađuje te aparate za barem 10-ak godina.  Sam proces nabave i obuke te postizanja pune operativnosti našeg ratnog zrakoplovstva zasigurno bi potrajao narednih pet ili više godina. No kada bi imali 30-ak obučenih pilota za upravljanje F-16 zrakoplovima, stotinjak pratećih zrakoplovnih inženjera i tehničara, tada bi, uz očekivani rast BDP-a i općeg standarda Hrvatske bilo puno lakše i bezbolnije razmišljati o novim zrakoplovima napredne 4. ili čak i 5. generacije u potrebnim količinama.

Ovog trenutka Hrvatska nema ozbiljne ratne prijetnje, usporedbe i rivalitet sa Srbijom i njezinim Migovima su apsurdne jer smo mi članica NATO-a, te bi bilo dosta vremena da se sustav u miru izgradi za neka srednjoročna i dugoročna vremena za koja se još ne zna što po pitanju geopolitike nose. Sada smo u situaciji da smo vrlo tanki s pilotskim kadrom koji bi uopće mogao ići na obuku za nove zrakoplove, spekulira se s nekih 10-ak pilota.

Ukoliko bi sada naručili, po uzoru na Bugarsku i Slovačku, nove F-16, ili čak i F-35, po cijeni koja bi bila 2-3 milijarde dolara, nisam siguran da bi hrvatska javnost prihvatila izdatak od 25-30 milijardi kuna za naoružanje. Naime, ove godine su predsjednički izbori, a naredne i parlamentarni, mirovinska reforma je propala, a kako će se restruktuirati krahirani zdravstveni sustav, to ćemo još vidjeti. Da bi netko imao hrabrosti izdvojiti toliki novac za oružje i riskirati bijes građana zbog zanemarivanje socijalnih potreba teško je očekivati, posebice u situaciji kad imamo koalicijske vlade. 

Pad vlade i referendum bi bio izvjestan, a ishod na njemu vrlo neizvjestan. Osim financija, ovakve velike vojne narudžbe imaju i ozbiljne političke konotacije. Nabava Baraka bi nam dala političku potporu Izraela, koja nam je bitnija zbog revizionizma Drugog svjetskog rata koji se u Hrvatskoj zadnjih godina nerijetko događa i koji bi mogao imati ozbiljnih reperkusija na međunarodni položaj i ugled naše zemlje u svijetu, nego zbog nekih političkih i gospodarskih interesa danas.

Amerika je globalna sila i bez nje se malo toga u svijetu događa – mnogi su uvjereni da bez "poguranca" SAD-a Hrvatska vjerojatno još uvijek ne bi bila cjelovita, a niti u NATO-u, a sigurno ne u EU. Tu je i pitanje BiH gdje Hrvatska ima vitalne interesa, a gdje zadnju riječ ipak ima SAD. Poljska narudžba F-35 za 6,5 milijardi dolara je honorirana ukidanjem Poljacima viza za SAD.  

Unije neće biti ravnodušna
S druge strane, Hrvatska je članica EU koja računa na veliki novac iz EU fondova te stremi Schengenu i eurozoni. Kako će vodeći partneri u Uniji gledati na činjenicu da njihova najnovija članica, koja još nije niti ušla u sve mehanizme EU, daje milijarde eura i vojno se veže uz neku treću zemlju? Vjerojatno ne ravnodušno. Činjenica je da je i EU veliki proizvođač vojnih zrakoplova: Eurofighter, Mirage, Rafale, Gripen, a gotovo svi ovi modeli su ponuđeni sada i Hrvatskoj. 

Je li realno očekivati da će Hrvatska ponoviti uspjeh s osiguranjem EU investicija u Pelješki most, aerodrom Dubrovnik te početak obnove željezničke infrastrukture koje se mjere u milijardama eura ako će biti označena kao "uljez" koji je više vezan uz SAD nego uz EU? Upravo ovih dana bi Europska komisija trebala donijeti odluku o ulasku RH u Schengen, a koju bi onda narednih mjeseci trebale ratificirati sve članice toga mehanizma. Ista situacija će se za godinu-dvije ponoviti i s eurozonom. Hoće li ishodi ovisiti dobrano i o vojnim narudžbama? Hoće, zasigurno, iako to možda otvoreno nitko neće priznati. S obzirom na sve, novi lovci bi nam u konačnici mogla stvoriti više problema nego ih riješiti.