Hrvatski Sabor na jednoj od svojih sjednica kroz sljedećih 10-tak dana trebao bi raspravljati o Konačnom tekstu Zakona o Hrvatskoj poljoprivrednoj komori.

Iako nadležno Ministarstvo poljoprivrede očekuju kako će zastupnici i odbori pozitivno ocijeniti poboljšanja ugrađena u konačni tekst, nakon rasprave provedene u okviru prvog čitanja, već sada se po kuloarima i različitim institucijama te granskim udrugama govori o tome, kako unutar postojeće i buduće HPK postoje različiti lobiji i velike podjele. I to onih koji su za velike (velike tvrtke, obrte, jake OPG) i onih koji su za male poljoprivrednike. 

Dakle i prije nego se zakon usvojio, u Hrvatskoj, koja sve više liči na zemlju apsurda, odmah se stvaraju potencijalni sukobi i već u startu narušava želja da HPK bude institucija koja će se boriti za interes ukupne poljoprivrede – s ciljem veće proizvodnje, bolje pozicije u sklopu Zajedničke poljoprivredne politike EU, artikuliranja interesa svih poljoprivrednika itd. Kako nam neslužbeno tvrde različiti izvori potencijalno nezadovoljstvo već sada izražavaju oni poljoprivredni subjekti (tvrtke i obrti) koji u konačnom tekstu Zakona nisu definirani kao obvezni članovi HPK, već mogu biti dobrovoljni članovi.

Novac za edukaciju
U Upisniku poljoprivrednika RH je čak 97 posto OPG-ova, te je Hrvatska donijela i Zakon o OPG-u, a koji bi trebao poslužiti kao okvir za obvezno članstvo u HPK.  Cilj Ministarstva poljoprivrede je ustrojavanje HPK kao komore u kojoj će se upravo na ovaj način zastupati interesi širokog članstva, a ne trenutno samo 1000 poljoprivrednika koji su članovi Komore, tvrde u Ministarstvu koji je ovaj zakon kreiralo. Samim time, smatraju, stvara se okvir i za kvalitetnije rad Komore i prepoznavanje, ali i rješavanje glavnih problema s kojima se danas suočava hrvatska poljoprivreda. 

Zakonom se propisuje visina članarine u iznosu do 6 kuna mjesečno (72 kn godišnje) po članu. Kroz plaćanje članarine u odnosu na brojnost članova Komora će raspolagati sredstvima od oko 4,5 milijuna kuna, što je dovoljno za ispunjavanje zadaća osnivanja HPK, kao i obveza koje donosi članstvo u drugim asocijacijama na nacionalnoj i međunarodnoj razini.  U Ministarstvu očekuju da Komora dio sredstava potrebnih za rad, prije svega za informiranje i edukaciju poljoprivrednika osigura kroz projekte, što je dobra praksa ovakvih interesnih udruženja u EU.

Usaglašavanje interesa 
Temeljem zakonskih odredbi, te odluke Skupštine HPK o konačnom iznosu članarine koji ne smije prelaziti iznos od 6 kuna, OPG-ovi definirani Zakonom OPG-u uplaćivat će taj iznos na račun HPK, a nadležni vjeruju kako će potencijalni članovi (obrti i tvrtke) koji su članovi drugih komora (HOK, HGK) dobrovoljno učlaniti u HPK zbog zajedničkih interesa i zajedničko rješavanje problematike poljoprivrede. Zakon o OPG-u prepoznaje tržišno orijentirane OPG-ove, koji će činiti obvezno članstvo u HPK, ali naravno da se rad HPK treba zasnivati na usuglašavanju interesa kako malih, tako i srednjih OPG-ova, ali i poljoprivrednih obrta te tvrtki.  HPK bi tako trebao biti neovisna interesna asocijacija, a novim Zakonom morali bi dobiti svoju neovisnost.

S druge strane, očekuje se i dalje kako će HPK razvijati partnerski odnos s Ministarstvom poljoprivrede. No hoće li biti tako? U konačnom tekstu  Zakona navedena je i odredba kako se do kraja 2018. moraju provesti novi izbori u HPK, odnosno kako svoj Statut i druge akte mora uskladiti s novim zakonom u roku od 60 dana. Nadležni tvrde kako konačan prijedlog Zakona jamči vjerodostojnost HPK te je u skladu sa strukturom hrvatskih poljoprivrednika.

Dakle, oko 65.000 OPG-a kao obvezni članovi su okosnica nove HPK, a dobrovoljni članovi bi također trebali doprinijeti kvaliteti djelovanja za boljitak poljoprivrede.  Tijekom javne rasprave i prvog čitanju u Saboru postojali su određeni prijepori oko samog funkcioniranja HPK i novog zakona, pa je konačan tekst zakona poboljšan u odnosu na prvo čitanje, a određeni komentari su usvojeni. Zbog budućeg kvalitetnijeg rada HPK nije usvojena primjedba kako treba ukinuti obvezno članstvo u HPK. 

Prije svega, velika većina predstavnika poljoprivrednih udruga tražila je od Ministarstva poljoprivrede uvođenje članarine, a s druge strane iznos od 72 kune godišnje za tržišno orijentirane OPG-ove (Zakon o OPG-u), ne za sve OPG-ove, neće predstavljati opterećenje u odnosu što HPK može ponuditi kroz buduće djelovanje, smatraju u Ministarstvu, te dodaju kako su posljednjih nekoliko godina vidljivi pomaci u aktivnostima HPK na EU razini, u sklopu članstva u COPA-COGECA. Te kroz izradu zakonskih i podzakonskih akata, programa i mjera.

Dva stupa strukture
Izazovi reforme Zajedničke poljoprivredne politike u iduće tri godine su pred Ministarstvom poljoprivrede, ali i pred HPK, zbog čega nije dobro da se u startu stvaraju podjele na velike i male, ratare i stočare, regionalne i bilo kakve druge podijele. Toga smo se nagledali svih ovih godina, zato bi u startu ovu instituciju trebalo maksimalno profesionalizirati, a ne da postane poligon stranačkog ili interesnog zapošljavanje čega smo se već nagledali. 

Dovoljno je podsjetiti kako je HPK osnovan u trenutku kada su vlast obnašali HDZ i HSS, pa je HDZ držao Ministarstvo, a HSS "drmao" komorom, zbog čega je ona izgubila vjerodostojnost i na samim počecima otjerala poljoprivrednike. Nadležni tvrde kako su pred Komorom novi izazovi, prije svega izbori i definiranje organizacijske strukture koja bi trebalo biti i funkcionalna i najbolje odgovoriti na brojne i raznovrsne interese "terena".

Mišljenja su kako bi trebala postojati dva stupa organizacijske strukture HPK; jedan upravljački (manadžement) u kojem se trebaju definirati stručna radna mjesta, te drugi sektorski u kojemu bi interesi članstva bili prepoznati kroz planove i ciljeve pojedinih sektorskih odbora te učešće saveza ili većih udruga. No, ono što se ovih dana čuje od poljoprivrednika i upućenih ne obećava.

Već sada su počela lobiranja i osporavanje, a ako je to tako prije usvajanja zakona, kako će biti kad HPK krene dobivati i redovan novac od članarine. Dok se na "visokim razinama" već stvaraju prijepori, poljoprivrednici tamo negdje daleko na svojim poljima, vode bitku s tržištem, klimatskim promjenama, gomilom zbunjujućih zakona i pravilnika, sve manjom proizvodnjom. I ta politika im ne ulijeva povjerenje.