Najveća izborna godina u povijesti događa se u vrijeme kada sve veće bogatstvo i nejednakost prihoda potiču polarizaciju i potkopavaju socijalnu koheziju u mnogim zemljama. Čini se da prosječne razine dohotka i ukupni gospodarski rezultati nisu od prevelikog značaja.

Širenje jaza između onih koji imaju i onih koji nemaju postaje praktički univerzalna pojava i sve se više oblikuju znatno različite vizije onoga što čini ekonomski i društveni napredak. To u najboljem slučaju otežava upravljanje.

Ako su formalni mehanizmi upravljanja narušeni naizgled nerješivom političkom polarizacijom, kako možemo odgovoriti na važne izazove, poput poboljšanja jednakosti mogućnosti, izgradnje održivih gospodarstava i pružanja ključnih javnih dobara? Jedan od odgovora glasi filantropijom.

Nekad smatrana domenom nekolicine najbogatijih, filantropija je danas masovna pojava. Platforme za skupno financiranje (crowdfunding) omogućuju malim donatorima da podrže sve vrste ljudi i projekata, a volonteri svih prihodovnih kategorija posvećuju vrijeme i energiju dobrotvornim organizacijama. Ali ako se bogatstvo brzo akumulira na vrhu distribucije, imalo bi smisla iskoristiti najbogatiju skupinu za financiranje univerzalno korisnih projekata.

Složen društveni fenomen
Osnivač Microsofta Bill Gates nudi jedan model takve filantropije: Zaklada Bill & Melinda Gates, čiji je supredsjedatelj, imala je dalekosežan utjecaj u nizu područja, od globalnog zdravlja do održivosti. Veliki investitori također igraju sve važniju ulogu u temeljnim istraživanjima, što se također može smatrati nekom vrstom filantropije, ovisno o tome kako se rezultati dijele i koriste. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, više od 70 posto sredstava za temeljna istraživanja nezaštićena autorskim pravima uložila je država.

Taj se broj stalno smanjuje zbog sve većih ulaganja tvrtki i filantropa. No, kada je riječ o istraživanju digitalnih tehnologija, osobito umjetne inteligencije u Sjedinjenim Američkim Državama, državna sredstva čine samo trećinu. Ostatak dolazi od tehnoloških divova poput Microsofta i Googlea (jedna trećina) i filantropa i filantropskih organizacija (preostala trećina).

Drugim riječima, na privatni sektor sada otpada dvije trećine sredstava uloženih u temeljna istraživanja, od kojih je većina otvorenog koda i otvorenog pristupa, u transformativne tehnologije poput umjetne inteligencije. Postoji presedan za takvu korporativnu uključenost u temeljna istraživanja.

Tvrtka AT&T’s Bell Laboratories bila je odgovorna za niz ključnih inovacija, od tranzistora do fotonaponskih ćelija, prije nego što je provedba protumonopolskih pravila raskomadala matičnu tvrtku. U vrijeme kada regulatori pokušavaju odrediti kako najbolje regulirati velike tehnološke tvrtke, valja se prisjetiti sudbine Bell Labsa.

Filantropija se često promatra kao izraz individualne empatije, ali složenija je od toga. Zapravo, filantropija je složen društveni fenomen koji oblikuje niz razmatranja i poticaja, uključujući izravne financijske poticaje. U SAD-u i drugdje davanje dobrotvornih priloga potiče se poreznim priznavanjem donacija. Ali druge koristi, recimo, za ugled filantropa, također imaju značajnu težinu.

Kao što Jonathan K. Nelson i Richard J. Zeckhauser pokazuju u svojoj knjizi iz 2008. Patron’s Payoff: Conspcuous Commissions in Italian Renaissance Art (Isplata pokroviteljima: zamjetne provizije u talijanskoj renesansnoj umjetnosti), to je vrijedilo u petnaestom stoljeću kao i danas. U to su vrijeme talijanski bogataši željeli unaprijediti umjetnost i, u manjoj mjeri, znanost; ukazati na svoje bogatstvo i postignuća koja su ga stvorila i pokazati svoju pobožnost u društvu u kojem je dominirala Katolička crkva.

Crkva je bogatima pružila način da postignu sve ove ciljeve: izgradila je katedrale s brojnim kapelama oko središnje lađe, a zatim prodala prava na ukrašavanje i imenovanje kapela bogatim obiteljima, koje bi naručile velike umjetnike za proizvodnju slika, fresaka i skulptura. Tako se Crkva financirala, umjetnost cvjetala, a bogati su napredovali u provedbi svojih filantropskih planova, poboljšavali svoj ugled, pa čak i stjecali stupanj besmrtnosti.

Temeljna ljudska želja
To iskustvo naglašava važnost signalnih mehanizama, mreža i prepoznavanja ne samo u poticanju, već i u usmjeravanju filantropske aktivnosti. Postoji razlog zašto, primjerice, zgrade vrhunskih sveučilišta i velike istraživačke inicijative krase imena najvećih donatora kao što je to bilo kod pokrovitelja umjetnosti u renesansi. Oni žele podržati ljudski napredak i poboljšati svoj osobni status, posebno u mreži do koje im je stalo. Kao što su tvrdili filozofi od Aristotela do Hegela, priznanje, posebno za pomoć drugima, temeljna je ljudska želja.

Poput sveučilišta, i druge elitne institucije – poput umjetničkih galerija, knjižnica, muzeja, orkestara i opernih kuća – privlače donacije filantropa djelomično omogućavanjem da donatori dobiju priznanje za kojim žude. Međutim, mnogi najvažniji ciljevi, uključujući potporu onima koji se bore spojiti kraj s krajem i stvoriti prilike za svoju djecu, nemaju slične snažne mehanizme za privlačenje donatorskih sredstava.

Iako filantropija nije zamjena za djelovanje države u područjima poput zdravstva, obrazovanja i raspodjele prihoda i bogatstva, ona svakako može pomoći – ako se uvedu pravi poticaji. U tu svrhu moramo osmisliti institucije koje donatorima pružaju koristi za ugled i mrežu i podupiru ciljeve poput smanjenja siromaštva i javnog zdravlja.

Čini se da je ključni sastojak koji nedostaje posrednik koji djeluje kao ugledni utjecajni investitor i čini jezgru signalno-sigurnosnog mehanizma. Što je još važnije, moramo prestati pljeskati bogatstvu kao krajnjem cilju. Iako bogatstvo može ukazati na određene vrste postignuća, valja ga slaviti samo kada se rabi u svrhu ljudske dobrobiti.

© Project Syndicate 2024.