Hoće li jačanje dodatnog zdravstvenog osiguranja i plaćanje "nadstandarda" u liječenju izazvati pad kvalitete zdravstvenog sustava, smanjiti prava građana na liječenje, povećati sukob interesa liječnika, ili pak povećati kvalitetu i zadovoljstvo pacijenata, transparentnost, godine života?

Ova se dvojba u hrvatskoj javnosti provlači uvijek iznova, svaki put kad se neki ministar usudi spomenuti da treba osigurati dodatan prihod toj rupi bez dna, sustavu koji postaje sve skuplji s napretkom medicine, farmaceutike, starenjem stanovništva i porastom kroničnih bolesti. Čini se da dvojba neće biti otklonjena sve dok jedna Vlada ne skupi hrabrosti i resurse i ne uvede konačno taj nesretni osnovni standard te potom i nadstandard, dodatno osiguranje, ili kako bi novi ministar zdravlja Dario Nakić rekao, zdravstveno "kasko osiguranje". Pa da vidimo tko je bio u pravu. Kad se već toliko o tome uhvatio pričati od prvog dana mandata (svjesno ili ne odmah se bacio u PR kampanju), ministar Nakić očito je svjestan da bi mu realizacija projekta zbilja mogla poći za rukom.

Zašto baš sad, a ne ranije? Ne događa se često u Hrvatskoj da se nastavlja politika bivše Vlade, ali možda dobijemo iznimku. Plodno tlo Nakiću osigurala je upravo ekipa bivšeg ministra Siniše Varge koja je započela zahtjevnu reformu bolničkog sustava, plaćanja i javne nabave. Brojke govore da je izlaskom Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Riznice i reorganizacijom poslovanja u bolnicama, ali i novim načinom ugovaranja koji je uveo naplatu po izvršenju usluge i varijabilni dio prihoda, porasla učinkovitost liječenja, smanjile su se liste čekanja, a bolnice smanjile minuse. 

Pitanje političke volje
To nije bilo moguće izvesti u bolnicama koje imaju objektivne zapreke, premali broj pacijenata, višak aparata koji stoje, što bi trebalo riješiti u narednom koraku, funkcionalnim spajanjem bolnica koje je prema planu trebalo krenuti upravo u 2016., nakon sanacije. Ako nastavi raditi reda u bolnicama, uspješno provede funkcionalno spajanje bolnica i zaustavi curenje novca na nepotrebnim i duplim pretragama, javnoj nabavi, hladnom pogonu…ministar Nakić opravdano može reći okej, sad smo riješili naše slabosti ali trebamo još novca da pacijentima pružimo bolju skrb, a doktorima i sestrama bolje uvjete rada. Prije toga svakako treba napraviti takozvanu košaricu osnovnih usluga – javni zdravstvenjaci reći će vam da samo zato što se zovu osnovne, ne znači da ih je malo i da omogućuju tek puko preživljavanje.

Dok jedni kažu da se radi o nemogućoj misiji, drugi podsjećaju da već postoje kvalitetne analize koje mogu ubrzati proces, stvar je političke volje. Hrvatska ima stručnjake koji su to u stanju izvesti, ako nema neka plati strance uostalom. Jer dodatno zdravstveno osiguranje, odnosno ulazak privatnih osiguravatelja u zdravstvo nije otkrivanje tople vode, i nema nikakve veze s američkim sustavom koji je u većini europskih zemalja neizvediv i nepotreban. To je rješenje kojem su vrlo uspješno pribjegle europske zemlje čijem standardu Hrvatska teži. U tim zemljama liječe se oni hrvatski građani koji imaju novca da si to priušte, HZZO tamo šalje pacijente koji u Hrvatskoj ne mogu dobiti odgovarajuću skrb, a s otvaranjem granica tamo na "privremeni rad" odlaze naši liječnici i sestre. Jer je tamo bolje, a sustav ima više novca.

Dodatna zarada
U Njemačkoj i Austriji privatni i javni sektor usko surađuju, privatni sektor donosi više novca javnom, a praksa je u potpunosti otklonila bojazni da će privatnici raditi samo zbog profita. U Njemačkoj je 65% bolnica privatno, iako je 86% ljudi na državnom obveznom osiguranju, a država donosi mrežu bolnica. Revizija je pokazala da privatne bolnice rade čak bolje od javnih i da su transparentnije. Po zakonima sve bolnice moraju ispunjavati jednake parametre kvalitete, a analize pokazuju da je kvaliteta usluge privatnih bolnice čak viša.

U Austriji 36 posto građana ima privatno osnovno zdravstveno osiguranje iz kojeg se pokriva čak 40% troškova bolničkog liječenja. Liječnici imaju mogućnost dodatne zarade kroz privatna osiguravateljska društva, a javne bolnice dodatan prihod za financiranje javnih projekata i usluga. Za austrijske pacijente to znači veću kvalitetu liječenja u svim ustanovama neovisno o osnivaču, kraće liste čekanja, mogućnost izbora usluga i klinika, ali i liječnika, a u takvom sustavu lakše je zadržati i kvalitetne kadrove. Može li tako biti u Hrvatskoj?