Sve glasnije i glasnije svađe i ogorčenost unutar Europe mogu izgledati autsajderima kao neizbježan rezultat gorke konačnice između Grčke i njenih vjerovnika.

Zapravo, europski vođe napokon počinju otkrivati pravu prirodu kontinuiranog dužničkog spora, a odgovor nije ugodan: radi se o moći i demokraciji puno više nego o novcu i gospodarstvu. Naravno, ekonomija na kojoj se temeljio program Trojke (Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda) nametnut Grčkoj prije pet godina bila je katastrofalna, te je rezultirala padom BDP-a te zemlje od 25%. Ne mogu se sjetiti bilo koje krize koja je bila toliko hotimična i s tako katastrofalnim posljedicama: stopa nezaposlenosti mladih u Grčkoj trenutno premašuje 60%.

Zapanjujuće je da je Trojka odbila prihvatiti odgovornost vezano uz bilo što od toga ili priznati koliko su loši bili njeni modeli i prognoze. Međutim, još je više iznenađujuća činjenica da europski vođe nisu čak ni naučili. Trojka još uvijek zahtijeva od Grčke da postigne primarni suficit proračuna (što isključuje plaćanje kamata) od 3,5% BDP-a do 2018. Ekonomisti diljem svijeta smatraju taj cilj kaznenim, jer će nastojanja prema njegovom ispunjenju neizbježno imati za posljedicu još dublju recesiju. Doista, čak i kad bi se provelo restrukturiranje grčkog duga koje bi nadmašilo sve što se uopće može zamisliti, zemlja bi ostala u krizi ako se tamošnji birači obvežu na postizanje Trojkinog cilja na iznenadnom referendumu koji će se održati ovog vikenda.

Nedemokratska eurozona  
Po pitanju preokreta velikog primarnog deficita u suficit, malo zemalja postiglo je rezultate koji bi imalo bili nalik na rezultate grčkog naroda tijekom posljednjih pet godina. I, iako je cijena ljudske patnje bila iznimno visoka, recentni prijedlozi grčke vlade bili su od pomoći u udovoljavanju zahtjeva vjerovnika. Treba biti jasno: gotovo nimalo od ogromne količine novca posuđenog Grčkoj zapravo nije tamo dospjelo, već je iskorišteno za isplatu vjerovnicima iz privatnog sektora – uključujući njemačke i francuske banke. Grčka je dobila samo crkavicu, ali je platila visoku cijenu kako bi očuvala bankarske sustave tih zemalja. Međunarodnom monetarnom fondu i ostalim "službenim" vjerovnicima nije potreban novac koji se od njih traži.

Prema scenariju "posao kao i obično", novac koji bi primili najvjerojatnije bi samo opet posudili Grčkoj. Ali, kao što smo već utvrdili, ne radi se o novcu. Radi se o korištenju "rokova" u cilju primoravanja Grčke da poklekne i da prihvati neprihvatljivo – ne samo mjere stroge štednje, nego i ostalu regresivnu i kaznenu politiku. Ali zašto bi Europa to činila? Zašto se vođe Europske unije protive referendumu i zašto su odbile pomaknuti rok koji je istekao 30. lipnja za sljedeće grčko plaćanje Međunarodnom monetarnom fondu čak i za nekoliko dana? Zar se ideja Europe ne temelji na demokraciji?

U siječnju, grčki su građani glasali za vladu koja je predana zaustavljanju mjera stroge štednje. Kad bi vlada samo ispunjavala obećanja koje je dala u svojoj kampanji, već bi odavno bila odbila taj prijedlog. Ali ona je željela dati Grcima priliku da razmotre to pitanje koje je od iznimne važnosti za blagostanje njihove zemlje. Ta zabrinutost za legitimitet u narodu nespojiva je s politikom eurozone koja nikad nije ni bila vrlo demokratski projekt. Većina vlada njenih članica nije tražila odobrenje naroda po pitanju izručenja svog monetarnog suvereniteta Europskoj središnjoj banci.

Kad je Švedska to učinila, Šveđani su rekli ne. Oni shvaćaju da bi nezaposlenost porasla kad bi monetarnu politiku neke zemlje određivala središnja banka koja bi se jednostrano usredotočila na inflaciju (i također da bi se premalo pažnje pridavalo financijskoj stabilnosti). Gospodarstvo bi trpilo, jer je ekonomski model na kojem se temelji eurozona utemeljen na odnosima moći koji stavljaju radnike u nepovoljan položaj. 

Rušenje grčke vlade
Zasigurno, ono što vidimo danas, šesnaest godina nakon što je eurozona instutucionalizirala te odnose, je antiteza demokracije: brojni europski vođe željeli bi vidjeti kraj lijeve vlade premijera Alexisa Tsiprasa. Naposljetku, iznimno je neprikladno imati u Grčkoj vladu koja se toliko suprotstavlja vrstama politika koje su toliko pridonijele povećanju nejednakosti u tako velikom broju naprednih zemalja, i koja je tako predana obuzdavanju razularene snage obilja. Čini se da oni vjeruju da naposljetku mogu srušiti grčku vladu tiranizirajući ju i navodeći ju da prihvati sporazum koji opovrgava njen zadatak. 

Budućnost s više nade
Teško je savjetovati Grke kako da glasaju 5. srpnja. Niti jedna opcija – ni prihvaćanje niti odbijanje Trojkinih uvjeta – neće biti lagana, a obje nose ogromne rizike. Glas "za" značio bi gotovo neograničenu krizu. Možda bi osiromašena zemlja – zemlja koja je prodala svu svoju imovinu i čiji su pametni mladi ljudi emigrirali – mogla napokon dobiti oprost duga; možda bi nakon što se kontrahirala u gospodarstvo srednjeg dohotka Grčka napokon  mogla dobiti pomoć od Svjetske banke.

Sve to moglo bi se dogoditi tijekom sljedećeg desetljeća ili možda tijekom desetljeća koje bi uslijedilo nakon njega. S druge strane, glas "protiv" barem bi otvorio mogućnost da Grčka sa svojom snažnom demokratskom tradicijom može uhvatiti svoju sudbinu u vlastite ruke. Grci bi mogli dobiti priliku da oblikuju budućnost koja, iako možda nije toliko prosperitetna kao njihova prošlost, daje znatno više nade od nesavjesne torture sadašnjosti. Znam kako bih ja glasao. 

© Project Syndicate, 2015.