Mitovi rodne jednakosti u biznisu

Autor: Poslovni dnevnik , 16. kolovoz 2012. u 22:00

‘Žensko pitanje’ i politika Amerikanci često omalovažavaju probleme kojima se drugi bave putem javne politike i svode ih na pitanje osobnog ‘izbora’, čak i psihologije

Američka se javnost tek oporavlja od posve predvidljive zbrke oko tužaljke nazvane ‘Zašto žene i dalje ne mogu imati sve’, koju je objavila Anne-Marie Slaughter, bivša voditeljica planiranja politike pri Ministarstvu vanjskih poslova i profesorica na Sveučilištu Princeton. Reakcija je bila očekivana jer je njezin članak jedan od onih koje u SAD-u svake tri godine objavi pripadnica moćne kaste žena (uglavnom bjelkinja). Članak, koja ga god od njih napisala, uvijek oplakuje ‘mit’ o usklađivanju privatnog i poslovnog života žena koje ne rade od kuće, ističe stakleni strop i iscrpljenost radnim i obiteljskim obvezama kao osobno otkriće te okrivljuje ‘feminizam’ za poticanje tog neostvarivog ‘ideala o postizanju svega’. Ne spominju se uz to očito vezani politički problemi, što je u ovom slučaju osobito ironično jer je Anne-Marie Slaughter stvaranje politike izmorilo.

Problematični argumenti
Takvi su argumenti u mnogočemu problematični. Za početak, usklađivanje privatnog i poslovnog života više nije žensko pitanje. U svim zemljama razvijenog svijeta milijuni zaposlenih muškaraca s malom djecom žale za vremenom koje ne provode s njima i vraćaju se kući snositi teret kućanskih obveza. To je možda bilo ‘žensko pitanje’ prije 15 godina, ali sad je riječ o prisutnoj napetosti modernog života generacije žena i muškaraca posvećene jednakosti rodova. Takvi argumenti također zanemaruju činjenicu da imućne zaposlene žene i njihovi partneri neravnotežu u radnom i privatnom životu prebacuju na žene nižeg imovinskog statusa, osobito nebjelkinje. Mogli bismo se zapitati kako takvim pomoćnicama biti etičan i održiv poslodavac. Dadilje u New Yorku i drugim gradovima organiziraju sustav plaća na temelju tržišnih uvjeta. Kao što se često događa u rasističkim društvima, lako je žene koje se brinu o djeci elite izbrisati iz slike. Štoviše, kruta korporativna okolina koja ne pogoduje obitelji više nije jedini izbor za zaposlene žene. Mnoge su žene, osobito u SAD-u, napustile taj svijet i osnovale vlastite tvrtke. Najvažnije je to što Amerikanci često omalovažavaju probleme kojima se drugi bave putem javne politike i svode ih na pitanje osobnog ‘izbora’ te čak i osobne psihologije. No, pravo pitanje nije ‘mogu li žene imati sve’, već kako uglađena stručnjakinja za inozemnu politiku piše kao da zemlje poput Kanade ili Nizozemske uopće ne postoje.

Kvote pokreću stvari
U Kanadi parovi s djetetom mogu čak šest mjeseci izostati s posla i pritom primati do 90 posto plaće. U Nizozemskoj – a to je najbolji slučaj za koji znam – obitelji svaki tjedan mogu uzeti slobodan dan, a vlada subvencionira cjelodnevnu vrtićku skrb. Ovo rješenje nije oblikovano kao odgovor na ‘žensko pitanje’, već kao korist za obitelj. Nizozemke su jednostavno nastavile normalno živjeti i usmjeravati se na ciljeve u osobnom i obiteljskom životu. S druge strane, američka Gospodarska komora i druge poslovne interesne skupine opako lobiraju da političari uopće ne predlože takva rješenja. Znaju da se na zapošljavanju žena pri nižoj plaći nego što je imaju muškarci zarađuju milijarde dolara te da sukob osobnog i poslovnog života ženama uništi karijeru prije nego što postanu preskupe da bi dobile poštenu naknadu. Ni Europa nije nirvana jednakosti rodova. Korporativni sektor nikad neće u potpunosti pogodovati obiteljskoj sferi ženskog života dokle god su žene uključene u odluke na razini više uprave, a vodeće su pozicije u korporativnom sektoru Europe i dalje dominantno muške. Štoviše, žene drže tek 14 posto položaja u odborima europskih korporacija. EU razmatra izglasavanje zakona prema kojemu bi odbori korporacija morali prihvatiti određen postotak žena, i to čak do 60 posto. Taj je prijedlog nastao zbog frustracije. Lani je potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding korporacije pozvala na dobrovoljnu akciju angažiranja 40 posto žena u odborima. Američka zaklada Forte i sama je pokrenula stvari sastavivši vlastiti popis ‘žena koje bi se mogle naći u izvršnim odborima tvrtki’. No poziv Viviane Reding nije pao na plodno tlo: njezin su prijedlog prihvatile samo 24 tvrtke. Trebamo li kvote kako bismo ženama osigurali da se korporativnom ljestvicom mogu pošteno uspinjati? ‘Osobno nisam sklona kvotama’, izjavila je nedavno Viviane Reding. ‘No, sklona sam onome što se kvotama postiže’. Kvote pokreću stvari: ‘otvaraju put jednakosti i probijaju stakleni strop’, kaže Reding, što se vidi u Francuskoj i drugim zemljama koje imaju zakonsku obvezu postavljanja žena na vodeće položaje u poslovnom sektoru. Jasna mi je šutljivost Viviane Reding. Jasna mi je i njezina frustracija.

Nepotrebne jadikovke
Ni ja ne volim kvote: jednostavno se ne uklapaju u moj meritokratski svjetonazor. No, kad vidimo koje su prepreke u ostvarenju tog ideala, izgleda da za ostvarenje poštenijeg svijeta neke stvari moramo narediti. Na kraju krajeva, četiri su desetljeća iza nas prepuna dokaza da korporacije u SAD-u i Europi izbjegavaju meritokratsko zapošljavanje i postavljanje žena na vodeće položaje. Kad se žene i probiju na sam vrh korporativne moći – naprimjer, Sheryl Sandberg u Facebooku – privlače golemu pozornost upravo zato što su iznimka od pravila. Da ženama – bilo da je riječ o direktoricama ili o ženama koje brinu o njihovoj djeci – pogoduje javna politika, Sandbergica ne bi privukla ništa više pozornosti nego bilo koja druga sposobna osoba u poštenijem društvu, a jadikovke poput one Anne-Marie Slaughter ne bi bile potrebne.

© Project Syndicate, 2012.

NAOMI WOLF politička je aktivistica i društvena kritičarka te autorica nove knjige Give me Liberty: A Handbook for American Revolutionaries

Komentirajte prvi

New Report

Close