Socijalno poduzetništvo definiraju četiri karakteristike: ostvariv gospodarski projekt, socijalni i ekološki ciljevi, ograničena dobit koja se uveliko reinvestira u projekt te participacijsko upravljanje. Ono je oblik ekonomskog kompromisa između logike tržišta i zajedničkog dobra. S jedne strane ono udovoljava potrebi poduzeća za pokrivanjem vlastitih troškova, kako bi ono išlo u korak s konkurencijom i osiguralo vlastito preživljavanje.

S druge strane, ono slijedi socijalni ili društveni cilj, često se nalazi unutar sektora osnovne robe široke potrošnje i reinvestira svoju dobit umjesto maksimiziranja dividendi koje bi raspodijelilo dioničarima.  Socijalno poduzetništvo potječe iz uzajamne pomoći, koja se prakticirala još od davnina u svim ruralnim društvima, ali također i u socijalnoj ekonomiji koja je rođena u 19. stoljeću unatoč neumjerenosti industrijske revolucije. Ono ima isto podrijetlo poput zadruga, udruga i zaklada, čije postojanje i pravni status potječu iz tog vremena.

U 20. stoljeću taj socijalni pristup gospodarstvu bio je utjelovljen u radničkom dioničarstvu i u konceptu socijalne odgovornosti poduzeća koji potječe iz 1970-ih godina. Rastuće društveno isključenje tijekom 1980-ih pokrenulo je obnavljanje socijalne ekonomije u obliku trećeg sektora, ekonomije solidarnosti, socijalnog poduzetništva, socijalnog poslovanja, itd. Poduzeća koja pripadaju svim tim kategorijama članovi su iste obitelji i zaslužuju punu podršku Komisije i zemalja članica.

Danas socijalna ekonomija u Europi predstavlja 10% BDP-a, 11 milijuna radnika, te 5% aktivnog stanovništva. Jedno od četiri poduzeća osnovanih u ovom trenutku u Europi su socijalna poduzeća, a ima ih u svim sektorima, kao što su financije, socijalno stanovanje, poljoprivreda malih posjednika, zdravstvo i podrška starijim građanima i djeci, te u recikliranju otpada i onome što se trenutno naziva cirkularnom ekonomijom, svim oblicima suradnje koji omogućavaju gospodarenje sve rjeđim resursima i smanjuju troškove.

Dobit u rukama nekolicine
Mikrofinancije su zaštitni znak socijalnog poduzetništva još od kraja prošlog stoljeća, baš kao što su to bile kreditne unije 150 godina ranije. Financije su privatno dobro, pod uvjetom da kapital pripada dioničarima. Ali one su i zajedničko dobro jer je kapital neizostavan čimbenik proizvodnje. Zapravo, financije su se, u smislu u kojem su se razvile tijekom posljednjih 30 godina, dramatično razvile prema svim vrstama financijskih izvedenica koje su podložne riziku, ali izmiču nadzoru.

Dok gubitke i odštete snosi cijelo društvo, dobit se koncentrira u korist nekolicine. Mikrofinancije, poput svega ljudskoga, mogu imati svoje nedostatke, ali njihov cilj i učinak su jasni i ukazuju prema zajedničkom dobru: one pridonose jednakim mogućnostima omogućavanjem pristupa kreditima za nezaposlene i za one koju su isključeni iz tržišta, kako bi im se omogućilo otvaranje vlastitih poduzeća, tj. samozapošljavanje.

Razvoj mikrofinancija u Europi nije bio jednostavan, jer ništa ne nadmašuje prevladavanje konvencionalnih mudrosti. Javno mišljenje, poput mišljenja donositelja političkih i ekonomskih odluka bilo je da je mikrokreditiranje dobro samo za zemlje na jugu, a ne za Europu u kojoj svatko može imati svoj plaćeni posao ili, ako je tržišna ekonomija zaboravila na njega, može dobiti podršku države blagostanja. Što se tiče banaka, u njima je vladalo mišljenje da, ako ne financiraju podnositelje zahtjeva za kredit kojima nedostaje kolateral ili stabilan prihod, to je stoga što oni nisu unovčivi. I to je bilo to.

Jasniji identitet 
Danas je mikrokreditiranje omogućilo neunovčivima pozajmljivanje od monetarnih financijskih institucija (MFI-ja). Financijska inkluzija prepoznata je kao uvjet za socijalnu inkluziju. Mikrokreditiranje se razvilo diljem Europe. Broj MFI-ja u Europi procjenjuje se na oko 500, čak iako mnoge od njih isplaćuju manje od 100 zajmova na godišnjoj razini. Broj pruženih mikro zajmova nesumnjivo se povećava svake godine, ali on je još uvijek daleko ispod potencijalne potražnje. Koja bi općenito mogla biti uloga mikrofinancija i socijalnog poduzetništva u strategiji Europa 2020. i izvan nje, u rađanju novog svijeta?

Ponajprije, socijalno poduzetništvo je protuteža zlouporabi financijskog kapitalizma, ono se odupire krizi bolje nego ijedan drugi tip poduzetništva.Ne može se relocirati, intervencijom u sektorima sa snažnim pozitivnim i negativnim vanjskim učincima, smanjuje opterećenje socijalnih izdataka za vladu, a mobiliziranjem rastućeg interesa velikih multinacionalnih kompanija, ono ih humanizira iznutra dopuštanjem ekonomskim akterima sudjelovanje u oblikovanju njihove vlastite sudbine, ono je čimbenik ekonomske demokracije bez kojeg ona nije ostvariva. Postoji pet uvjeta za razvoj socijalnog poduzetništva

1. Ponajprije je važno da socijalno poduzetništvo, kao i mikrofinancije i vezano uz njih, pronađe jasniji identitet. U Europi su ta dva segmenta pomiješana. Isti problem identiteta također je prisutan kod socijalnog poduzetništva koje je inherentno hibridni fenomen koji kombinira državne i privatne subvencije s operativnim prihodima.

Novi zakonski okvir 

2. Drugi uvjet je zakonodavni okvir. Vlade imaju najveću odgovornost za zakonodavni okvir poduzeća i financijskih institucija. Štoviše, neke od njih – ponajprije Francuska, Italija i Rumunjska – imaju neku vrstu zakonodavstva o mikrofinancijama. Ostale zemlje poput Velike Britanije djeluju bez konkretnog zakonodavstva. U nekim drugim zemljama, jednostavno nije moguće da mikrofinancijska institucija djeluje bez posredovanja banke. 

3. Treći uvjet je financiranje i tehnička podrška. U cilju provođenja načela izloženih u dvjema Europskim inicijativama za razvoj mikrokredita i za socijalno poduzetništvo, mikrofinancijske institucije i socijalna poduzeća moraju pronaći odgovarajuće financiranje i prikladnu tehničku podršku. 

4. Četvrti uvjet je konsolidacija socijalnog poduzetništva na političkoj razini. Neophodno je dati socijalnom poduzetniku mjesto u strategiji jedinstvenog tržišta, širiti primjere najbolje prakse i propagirati u svim zemljama članicama ideju inkluzivne ekonomije utemeljenu na održivom razvoju. 

5. Naposljetku, ali ne i manje važno, peti uvjet je uloga medija.